Retorika kao umijeće ispravnog i lijepog izražavanja govorom drevna je vještina o kojoj tek stari Grci iznose sustavnije spoznaje. Govor može nagovoriti, opčiniti i preobratiti, utječe na dušu ponekad kao lijek, a ponekad kao otrov. Da bi bio koristan, mora se temeljiti na istinskom poznavanju stvari i treba pozivati na razboritost, srce i svijest. Stoga najveći rimski retor Marko Tulije Ciceron naglašava važnost povezivanja i prožimanja retorike i filozofije.
Rimski stoik Muzonije Ruf, uziman kao uzor časnog života, u sačuvanim raspravama daje odgovore na niz konkretnih pitanja svojih učenika. Posebno se osvrće na pitanje hrane te stol smatra mjestom za vježbanje umjerenosti i vladanja sobom, a po pitanju ostalih životnih potreba savjetuje krajnju jednostavnost. Jednim od glavnih zadataka filozofije smatrao je otkrivanje naših vlastitih nedostatka, da bismo ih ustrajnom vježbom mogli nadvladati i živjeti ispravno.
Drevni indijski ep Mahabharata u sebi objedinjuje indijsku povijest, mitologiju, teologiju i filozofiju, kao i etički sustav vrijednosti s jednostavnim, razumljivim porukama namijenjenim čovjeku koji se pita kako ispravno živjeti. Vrline su za njih bile osnovno sredstvo duhovnog razvoja čovjeka, a njihovo pomanjkanje znak propadanja čovječanstva. Iako se stara indijska civilizacija u mnogočemu razlikuje od današnje, težnja i potreba čovjeka nekad i danas ostale su iste: ostvariti život primjeren čovjeku.
Dostojanstvo, kako to gordo zvuči! Obično se povezuje s društvenim položajem i časti, no manje s ljudskom nutrinom. Fernand Schwarz razmatra pojam dostojanstva kroz povijest iz filozofske perspektive. Ukazuje na često prisutno lažno dostojanstvo te potrebu vraćanja značaja dostojanstva kao nečega što dolikuje čovjeku. Jer sve što ne promiče dostojanstvo, vraća čovječanstvo unatrag i ugrožava njegov evolucijski doseg, dok nas djelovanje usklađeno s moralnim zakonom u nama uzdiže u dostojanstvu i vraća životu smisao.
Izbor iz knjige Duh renesanse Isabelle Ohmann i Fernanda Schwarza govori o renesansnoj filozofiji umjetnosti. Duh novog vremena najjasnije se očitovao u vizualnoj umjetnosti, pa se tome pridavala i najveća važnost. Umjetnik kao most između vidljivog i nevidljivog postaje tumač skrivenog. U njegovoj umjetnosti sjedinjuje se estetsko i etičko, a središnje mjesto zauzima Ljepota. Ona omogućuje uzdizanje prema viziji onog božanskog koje preobražava i oplemenjuje.
Paracelsus, jedan od najvećih liječnika svih vremena, uzburkao je duhove XVI. stoljeća odbacivši stare medicinske autoritete. Isticao je da liječnik prvenstveno mora istraživati i učiti iz otvorene knjige prirode, a ne samo iz knjiga. Njegova medicina počiva na četiri stupa: filozofiji, astronomiji, alkemiji i etici. Zbog britkog jezika stekao je mnoge neprijatelje pa su ga proglašavali šarlatanom i zabranjivali mu tiskanje knjiga. U potrazi za znanjem proputovao je mnoge zemlje, liječio bogate i siromašne te mnoge beznadne slučajeve, ne tražeći ništa zauzvrat, čime je stekao besmrtnu slavu.
Naše moderno tehnološko doba nametnulo je potrebu za preispitivanjem i promjenom odgojnog i obrazovnog sustava. Ukrajinski filozof Sergej Borisovič Krimski ukazuje na hermeneutiku i etiku kao temelje novoga sustava koji trebamo izgraditi kroz komparativan pristup, praktičnost, kreativnost i jasnoću. Umjesto učenja informacija napamet, hermeneutika poučava razumijevanju smisla te humanizaciji ili etizaciji znanja.
Lucije Anej Seneka, jedan od najvažnijih predstavnika rimskog stoicizma, u pismima Luciliju poučava o usavršavanju karaktera i vježbanju u vrlinama te posebno naglašava važnost ustrajnosti.
U djelu Gozba u formi dijaloga Platon iznosi ideje o ljubavi i ljepoti povezane s dobrotom i mudrošću, otkriva nam duboki smisao klasične grčke etike i upoznaje nas s temeljnim principima helenske estetike. Kao takva, Gozba je imala neizmjeran utjecaj na brojne kasnije mislioce i stvaraoce, a posebno je obilježila razdoblje renesanse.
Što je filozofija i od kakve je zapravo moguće koristi suvremenom čovjeku, danas baš i nije previše očito i razumljivo. […]
