Znanost i religija različitim putevima pristupaju jednoj te istoj krajnjoj stvarnosti – zagonetki Boga. Znanstvenici se slažu s teolozima o postojanju nevidljive pokretačke sile i zakona prirode i, premda znanost skida neke od velova tajni prirode, ne otkriva smisao postojanja ni krajnji misterij Boga. Najveći znanstvenici prepoznaju važnost dijaloga između znanosti i religije jer se one međusobno nadopunjuju u zajedničkoj težnji za temeljnom istinom.
Tradicionalni indijski obrazovni sustav gurukul temeljio se na usmenoj predaji znanja s učitelja na učenika. Učenje nije služilo gomilanju teorijskog znanja, već je bilo sredstvo samospoznaje. Srce tog sustava bio je guru koji je prenosio ne samo različita znanja, već je svojim učenicima usađivao etičke vrijednosti, učio da je čovjek dio mreže života te budio svijest o pravom smislu postojanja. Moderne akademske institucije promiču neka od načela gurukula, no osjeća se potreba za redefiniranjem temeljne svrhe obrazovanja po uzoru na ovu tisućljetnu tradiciju.