Znanost i religija različitim putevima pristupaju jednoj te istoj krajnjoj stvarnosti – zagonetki Boga. Znanstvenici se slažu s teolozima o postojanju nevidljive pokretačke sile i zakona prirode i, premda znanost skida neke od velova tajni prirode, ne otkriva smisao postojanja ni krajnji misterij Boga. Najveći znanstvenici prepoznaju važnost dijaloga između znanosti i religije jer se one međusobno nadopunjuju u zajedničkoj težnji za temeljnom istinom.
Mirisna smola tamjanovca, koja priziva mir hrama, u antici je bila predmet žive trgovine, a zemljama južnog dijela Arapskog poluotoka priskrbila je blagostanje i naziv Arabia Felix. Sav stari svijet koristio ju je u obredne, ali i ljekovite svrhe. Vjerovalo se da miris tamjana kao božanski atribut predstavlja prisutnost bogova, a istodobno je bio i simbol zahvale bogovima. Molitve na raznim jezicima iz davne i bliske prošlosti uzdizale su se put neba u mirisnom oblaku tamjana.
Je li sve što nam se događa predodređeno neumoljivim zakonima prirode ili imamo slobodu volje? Stari su narodi vjerovali da kozmos ima sudbinu kao i čovječanstvo te da je ta sudbina arhetip kojem težimo. I svako pojedino biće ima svoju sudbinu koja proizlazi iz njegove vlastite prirode. Iako predodređenost postoji, postoji i širok prostor za djelovanje čovjekove slobodne volje. Jedno ne isključuje drugo, čovjek vlastitim izborima i odlukama može utjecati na tijek sudbine i upravljati vlastitim životom.
Zimski solsticij označava najtamnije razdoblje u godini kada je Sunčevo svjetlo najslabije, dan najkraći, nakon čega nastupa preokret. Upravo taj trenutak preokreta religije mnogih kultura vežu uz rođenje bogova i velikih učitelja koji su svijetu donosili plamen svjetla, snagu preporoda i obnove. Različiti narodni običaji slave to nevidljivo događanje u prirodi. U starom Rimu to je bio rođendan Nepobjedivog Sunca. To je prigoda da i sami probudimo božansku iskru koju nosimo u sebi, svoje vlastito nepobjedivo Sunce.
Čovjek je biće u kojemu se neprestano bore animalni i humani dio, a nasilnim ponašanjem čovjek gubi svoja humana obilježja. Nenasilna komunikacija utemeljena na jeziku i komunikacijskim vještinama jača našu sposobnost da ostanemo ljudska bića, čak i pod teškim uvjetima. Načela nenasilne komunikacije poznata su već stoljećima, ona ne sadrže ništa novo. Samo nas podsjećaju na nešto što već znamo – kako se odnositi jedni prema drugima.