Homera, koji je u antici slavljen kao pjesnik nad pjesnicima i nazivan učiteljem čovječanstva, nemoguće je odvojiti od legende unatoč svim istraživanjima. U epu Ilijada živopisno je opjevao Trojanski rat, a tragom njegovih opisa Heinrich Schliemann je oko dvadeset i pet stoljeća kasnije pronašao Troju. Ipak, još od antike otvorenima ostaju pitanja je li Trojanski rat bio povijesni događaj te je li Homer bio stvarna osoba ili je postojalo više Homera.
Antički pisci i pjesnici često spominju grčke božice Harite, rimske Gracije, a od renesanse nadalje omiljena su tema umjetnosti. Vezuju se uz blagost, milost, radost, ples, ljepotu, ljupkost... Pindar u Olimpijskim odama kaže da za sve što je lijepo i ljupko treba zahvaliti Haritama. Postojao je kult u njihovu čast, čini se predgrčkog podrijetla, a jedno od najranijih središta njihova štovanja bili su Kikladski otoci.
Je li sve što nam se događa predodređeno neumoljivim zakonima prirode ili imamo slobodu volje? Stari su narodi vjerovali da kozmos ima sudbinu kao i čovječanstvo te da je ta sudbina arhetip kojem težimo. I svako pojedino biće ima svoju sudbinu koja proizlazi iz njegove vlastite prirode. Iako predodređenost postoji, postoji i širok prostor za djelovanje čovjekove slobodne volje. Jedno ne isključuje drugo, čovjek vlastitim izborima i odlukama može utjecati na tijek sudbine i upravljati vlastitim životom.
Grčke božice Hore, povezane s pojmom vremena i pravilnom smjenom godišnjih doba, predstavljaju božanski zakon i red, kako u prirodi tako i u društvu. Tijek sati ili godišnjih doba simbolično je opisan njihovim plesom kojim prate Apolonovo sviranje na liri. Budući da simboliziraju aspekte harmonije, zakona, pravde, morala, često su spominjane u antičkim tekstovima, a Homer ih opisuje i kao čuvarice nebeskih vrata.