Pozabavimo li se grčkom ili bilo kojom drugom mitologijom, uočit ćemo da gotovo ne postoji aspekt života, kako prirode tako i čovjeka, koji nije simbolički opisan. Bilo da je riječ o zakonima prirode kao što su cikličnost i evolucija ili o buđenju čovjekove humane svijesti, kroz grčku su mitologiju ti procesi opisani na simbolički način. Neki simboli su lakše razumljivi kroz herojska putovanja i nadilaženja izazova kojima se heroji upoznaju i ovladavaju sobom. Drugi simboli, poput Hora, složeniji su zbog gubitka veze s izvorima, a i zbog toga što današnjim civilizacijskim prioritetima nije blizak simbolički aspekt koji one predstavljaju.
Hore su božanstva koja čuvaju red, sklad i harmoniju u prirodi i u društvenim odnosima. Ovisno o povijesnim razdobljima, varira i njihov broj. Prikazivane su kao dva, tri, četiri, deset, jedanaest ili dvanaest principa.
Prema jednim izvorima, kćeri su Zeusa i Temide, božice pravde i zakonitog poretka. Pindar u fragmentima oda kaže: Suđenice dovezoše na kolima zlatnim s izvora Oceana na brdo Olimp prvo nebesnicu Temidu, koja nam savjete dobre dijeli. Zatim povedoše nju uz stubište uzlazno sveto po onoj blistavoj stazi, da nevjesta prva Zeusu bude, koji nam dariva zdravlje. Rodila ona je nepogrešne Hore, što dijadem imaju zlatni. Hore, koje jabuke cvjetne dahom svojim hrane.
Prema drugim, kćeri su boga Sunca Helija i božice Mjeseca Selene. Zanimljivo je da se vežu uz boga Sunca koji putuje nebom i dijeli dan na hore – sate. Vjerovalo se da nisu samo dijelile dan, već su i rukovodile pokretima nebeskih konstelacija i čuvale Nebeska vrata.
Kako su vezane uz različite pojave i procese u prirodi, nose različita imena. Ponekad se isto ime vezuje za srodne pojave, što njihov simbolizam i ulogu čini još zamršenijima.
Kada označavaju slijed godišnjih doba, tada se spominju kao Anatola, tj. proljeće, Tala ili ljeto i Karpa, odnosno jesen. Hora proljeća prati Perzefonu svake godine na njezinom povratku iz podzemnog svijeta. Govorilo se: “Odaja Hore se otvara”, što je značilo da dolazi proljeće.
One su horai jer određuju (horizein) zime, ljeta, vjetrove i plodove zemlje: a budući da određuju, pravično je da se zovu horai. – Kratil, Platon
Kad se odnose na fenomen rasta u prirodi u svim njegovim etapama, tada su: Tala ili Klorida u značenju cvjetanja, Auksa kao rast i Karpa koja u ovom aspektu predstavlja plodove.
Postoje i Hore koje brinu o redu u prirodi i društvu, i u ovom kontekstu one su zaštitnice vrlina kao prave mjere između nedostatka i pretjerivanja. To su ujedno i najpoznatije Hore:
Eunomia (dobar poredak), kao božica reda i zakonitog ponašanja, simbolički je povezivana s nutarnjom stabilnošću čovjeka pa tako i sa stabilnošću države, donošenjem dobrih zakona i održavanjem građanskog reda. Često je bila prikazivana među Afroditinim pratiteljicama kao inspiracija za uspostavljanjem reda pomoću snage ljubavi i odanosti.
Dike (pravda) je bila božica prirodne pravde, odnosno pravilne ravnoteže po principu onome koji čini, bit će učinjeno, poput principa karme na Istoku. Udaljavajući se od izvornih značenja, s vremenom se identificirala s običajnim pravom. Prikazivana je kao mlada, vitka žena koja nosi lovorov vijenac i vagu kao simbol ravnoteže. Justicija, božica pravde u rimskoj mitologiji, ima iste atribute, ali i povez preko očiju, jer Pravda se ne da zavesti vanjskim ukrasima nego traži Istinu koja je oku nevidljiva.
Eirene (mir, harmonija) je božica mira i proljeća. Njeno ime je grčka riječ za mir (eirênê), ali je također povezano s riječju za proljeće (eiar, eiarinos). Prikazivana je kao lijepa mlada žena koja nosi rog izobilja, žezlo i baklju. Eirene se povezivala s Talijom, jednom od Harita, također Zeusovih kćeri, jer je Talija božica cvjetanja, ona koja donosi pupoljke. Prikazivana je često kao djevojka koja lijevom rukom drži boga obilja Pluta, Demetrina sina. Alegorija je za obilje koje napreduje pod zaštitom mira.
Kod Homera, koji ne spominje ni njihove roditelje ni njihov broj, Hore su Zeusove pomoćnice i u toj ulozi čuvaju vrata Olimpa te daruju plodnost zemlji. Također su i božanstva vremena.
Pošto mjeseci veće i dani minu, i opet godina
Završi krug, i godišnje vrate se Hore… (Odiseja)
Krasile su Afroditu dok je izlazila iz mora i izvezle vijenac od cvijeća za Pandoru. Oduvijek se ples povezivao s ljepotom, estetikom i damskim elementima pa tako u jednom ključu Hore plešu svoj simbolički ples inspirirane ritmom prirode. U homerskim himnama hod godišnjih doba ili sati opisan je plesom Hora koje zajedno s Haritama, Hebom i Harmonijom prate Afroditu uz pjesme muza i sviranje na liri ili kitari.
O vrhovni gospodaru gromova,
koji po nebu lutajući tutnje,
o Zeuse, Hore tvoje igrajući kolo
uz zvuk mile kitare…
Pindar, Olimpijska IV. oda
Naizmjence vrline drevne
snagu daju ljudskom rodu,
a ni brazde njive ne sjaju uvijek u plodu,
ni drveće mirisnim cvijetom ne cvjeta
kroz godinu cijelu,
jer se godišnja izmjenjuju doba.
Tako sudba ljudski vodi rod.
Pindar, Ode i fragmenti, Nemejska XI.
Bez obzira što su manje poznate od mnogih drugih božanstava, često su spominjane u antičkim tekstovima, bilo da je riječ o Platonovim dijalozima, povijesnim knjigama, himnama ili poeziji. S obzirom da označavaju aspekte harmonije, zakona, pravde, morala, mladosti, ta njihova sveprisutnost i nije toliko neobična. Oni koji su ih spominjali, znali su važnost tih snaga za duhovni razvoj pojedinca i zajednice.
Autori: Danijela Popović Šušić i Marta Mihičić
