U današnjem dominantnom svjetonazoru, koncepti sudbine i usuda smatraju se zastarjelim praznovjerjem, a onaj koji o tome priča može lako biti ismijan. U isto vrijeme, većina znanstvenika i filozofa danas odbacuje koncept slobodne volje.

Dakle, prema dominantnom svjetonazoru danas nema ni sudbine, ni usuda, ni slobodne volje.

Međutim, mnoge ljude ove teme i dalje zanimaju, kao što su ih uvijek i zanimale kroz povijest. Mnogi psiholozi, antropolozi i povjesničari ideja, poput Carla Gustava Junga, Viktora Frankla, Laurensa Van Der Posta i Mircea Eliadea, naglašavaju inherentnu ljudsku potrebu za smislom.

U engleskom jeziku riječ destiny (sudbina) povezana je s riječju destination (odredište, s onim kamo idemo). Drevni Grci su vjerovali da kozmos ima sudbinu. Smatrali su ga uređenom cjelinom koju vodi visoko razvijena inteligencija. Slično tome, riječ univerzum znači “udruženo u jednu cjelinu” i također upućuje na nešto što se kreće u istom smjeru (uni-verse).

Platon i neoplatoničari su govorili da je u korijenu svijeta božanski um ili svijet arhetipskih ideja, na kojem se temelji fizički univerzum. Taj božanski um sadrži model ili arhetip onoga što će budući univerzum biti. Univerzum se stoga razvija u što je moguće savršeniji odraz svog nebeskog modela.

Prema ovoj perspektivi, čovječanstvo, koje je dio kozmosa, također ima sudbinu. Ona je “arhetip” kojem težimo: ono što bismo mogli nazvati “savršenim ili potpuno ostvarenim ljudskim bićem”. U tom smislu, čitava povijest predstavlja ciklično kretanje prema tom savršenstvu.

Povijest je zanimljivo polje za proučavanje sudbine. Kroz povijest se spominju “ljudi sudbine” poput Aleksandra Velikog ili Julija Cezara, da navedemo neke zapadne primjere. Ti su ljudi imali osjećaj da su rođeni za važan zajednički cilj, a često postoji element pretkazanja u njihovim životima. Postoji i mnogo slučajeva u povijesti gdje je neki narod “čudesno” spašen od uništenja ili katastrofe nekim “božanskim uplivom”: Japan je spašen “božanskim vjetrom” (kami kaze) koji je potopio kinesku flotu u invaziji u 13. stoljeću, a španjolska Armada je uništena olujama kada je pokušala invaziju na Englesku u 16. stoljeću. Suvremeni povjesničari ističu da su u oba slučaja invazije bile loše vođene, i to je nesumnjivo bio važan faktor. Ali da nije bilo tih “božanskih upliva”, obje bi invazije vjerojatno bile uspješne i povijest obiju zemalja odvila bi se na potpuno drugačiji način. Je li sudbina bila na djelu?

U engleskom jeziku riječ destiny (sudbina) povezana je s riječju destination (odredište, s onim kamo idemo).

Kako bismo razumjeli koncept pojedinačne sudbine, korisno je pogledati indijske koncepte dharme i karme. Dharma znači kozmički zakon i red, i slična je nebeskom modelu, arhetipu ili sudbini prema kojoj sve teži. U slučaju pojedinačnih bića, svatko ima svoju jedinstvenu sudbinu koju kroz mnoge živote nastoji ostvariti. U svakom pojedinačnom životu, pojedinci će imati svoju posebnu dharmu. Ali imat će i svoju karmu. Karma znači djelovanje, pa se odnosi na sve radnje koje činimo da bismo ostvarili svoju dharmu. Zamislimo arhitektonski model velike zgrade. To je dharma. Karma su sve radnje koje treba poduzeti da bi se izgradila u stvarnosti: prikupljanje materijala, oblikovanje, postavljanje, testiranje, završetak itd. Ali putem smo skloni raditi greške, većinom zbog nepoznavanja svoje dharme, odnosno modela. Ove greške ili pogrešna skretanja moramo ispraviti kako bismo se mogli vratiti na put dharme. Također je važno razumjeti da dharma nije nešto izvan nas samih. Na isti način na koji univerzalna dharma proizlazi iz prirode univerzuma, naša pojedinačna dharma proizlazi iz naše vlastite prirode. Biti vjeran svojoj dharmi znači biti vjeran sebi.

Karma je u mnogim aspektima slična konceptu usuda, ali nije tako fatalistička kako mnogi misle. Neki događaji su predodređeni, ali ne svi. Konkretno, čovjek nije predodređen da bude loš ili dobar jer to je uvijek stvar naše slobodne volje, bez obzira koliko bile teške okolnosti. Osim toga, pomoć drugima nije uplitanje u njihovu karmu, već vježbanje naše slobodne volje da činimo dobro. Da bismo to bolje razumjeli, pogledajmo tri vrste karme opisane u knjizi o hinduističkoj filozofiji1:

– Takozvana “zrela” karma – to su plodovi prethodnih postupaka i izbora koje ćemo požeti u ovom životu. Ti plodovi mogu biti ugodni ili bolni, ovisno o postupcima u prethodnim životima. Ali kaže se da su neizbježni, jer su posljedice svojih uzroka. Savjet za suočavanje s tom vrstom karme je “prihvatiti je onako kako dolazi… i nositi se s njom mirno i strpljivo. Njome plaćamo svoje dugove iz prošlosti.”

– Nakupljena karma – ona se posebno vidi u našem karakteru, našim sposobnostima, kvalitetama i manama s kojima se rađamo i koje se razvijaju kroz vrijeme. Međutim, ovo možemo izmijeniti. Možemo poboljšati svoj karakter u jednom životu i ulažući napor razviti vještine s kojima nismo rođeni.

– Karma koju stvaramo u sadašnjosti. Svako djelovanje je ili u skladu s dharmom ili nije, i ovisno o tome neprestano stvaramo takozvanu dobru i lošu karmu s kojom ćemo se morati nositi u bliskoj ili dalekoj budućnosti, u ovom ili sljedećem životu. Karma nije odvojena od djelovanja, već je njegov dio. Karma je jednostavno inherentna posljedica djelovanja. To nas prirodno dovodi do pitanja usuda.

Općenito, iako ne uvijek, taj pojam ima negativnu konotaciju, dok “sudbina” često ima pozitivnu konotaciju. U tom smislu, zapadni koncept usuda bismo mogli usporediti s istočnim konceptom “loše karme”. Kao što smo spomenuli, većina loše karme posljedica je naših vlastitih prošlih postupaka.

Pomoć drugima nije uplitanje u njihovu karmu, već vježbanje naše slobodne volje da učinimo dobro.

Ali to nije uvijek tako, prvo jer smo dio kolektiva – čovječanstva, naše zemlje, obitelji… I samim time smo pod utjecajem karme drugih ljudi, a djelomično i zbog toga što postoje neke posljedice koje nastaju ne zbog nekog našeg pogrešnog djelovanja, već zbog prirodnog sukoba s našom okolinom. Pomislite na bilo kojeg velikog reformatora, poput Isusa ili Martina Luthera Kinga. Oni doživljavaju veliku patnju, ali njihova patnja nije posljedica njihove vlastite krivice, već reakcije njihove okoline na novu poruku koju donose.

Mitologija nam također može pružiti zanimljivu perspektivu na ovu temu.

Nordijska mitologija govori o tri Norne, tri mudre žene koje vladaju protjecanjem vremena i čuvaju izvor mladosti u korijenu Drveta svijeta (Yggdrasil). Kao grčke i rimske Suđenice, one predu sudbine ljudskih bića, daruju im blagoslov ili ih proklinju te im određuju dužinu života.

Iako mnoge stvari mogu biti predodređene našim prošlim djelovanjem, postoji i širok prostor za slobodnu volju.

S obzirom na to, ideja usuda čini se da sadrži prizvuk predodređenosti. No, iz gore navedenog objašnjenja karme vidi se da, iako mnoge stvari mogu biti predodređene našim prošlim djelovanjem, postoji i širok prostor za slobodnu volju. U eseju o Sofoklovoj tragediji Kralj Edip, oksfordski klasičar E. R. Dodds objašnjava da proročište ne diktira budućnost, iako je predviđa. On s tim uspoređuje Isusovo proročanstvo na Posljednjoj večeri da će Petar tri puta zanijekati da ga poznaje. Isus zna da će Petar to učiniti, ali mi kao čitatelji nikad ne bismo pomislili da je Petar marioneta sudbine prisiljena zanijekati Krista.

Na taj način, djela ljudskih bića nisu unaprijed određena, ali bogovi i mudraci znaju što će oni učiniti jer bolje poznaju njihov karakter i sve karmičke čimbenike koji su uključeni – mogu vidjeti budućnost jer su mudri. Kao vidovnjaci, oni mogu vidjeti prošlost, sadašnjost i budućnost istovremeno kao cjelinu.

Spomenimo još jedan koncept iz norveške mitologije – Ragnarök, smak svijeta. Bog Odin zna da je on neminovan, ali ipak nastavlja sa svojom dužnošću (dharma) održavanja svjetskog reda do posljednjeg trenutka. On je dobar primjer udruživanja usuda sa slobodnom voljom. Ne dopušta “okrutnom usudu” da promijeni njegove postupke. Bori se do kraja, a prema mitu, nakon uništenja starog svijeta doći će novi i bolji svijet kojim će upravljati Odinov sin, Balder Čisti.

Priča o Odiseju, kako je prenosi Homer u Odiseji, također može rasvijetliti pitanja sudbine, usuda i slobodne volje, te njihovu međusobnu povezanost. Jer mitovi i legende nisu samo zabavne priče, oni također sadrže simbole filozofskih i metafizičkih istina. Odisej je bio kralj otoka Itake koji se morao boriti u Trojanskom ratu. Nakon što je rat završio, zaplovio je prema svojoj domovini s 12 brodova i 700 ljudi, ali se povratak odužio zbog niza teškoća (koje su postale njegove “pustolovine”). Ukratko, Itaka se može tumačiti kao njegova sudbina, njegov Ideal, dok poteškoće koje susreće predstavljaju njegov usud ili karmičke pustolovine na putu. Ako to povežemo s prijašnjim objašnjenjem karme, možemo vidjeti da su mnoga iskušenja kroz koja mora proći uzrokovana nerazboritošću, pohlepom ili brutalnošću njegovih ljudi. Možda njegovi “ljudi” predstavljaju niže aspekte njega samog (Odisej, kao junak, predstavljao bi više ja). Do kraja njegova desetogodišnjeg putovanja, svi od tih “ljudi” su skončali, a on dolazi na svoje odredište sam. Sažeto, mogli bismo reći da je sudbina dharma modificirana karmom, koju uglavnom gradimo vlastitim rukama. Naše radnje nisu unaprijed određene, ali skloni smo djelovati na određeni način zbog naših prijašnjih iskustava. Međutim, uvijek smo sasvim slobodni reagirati na način koji smatramo ispravnim i moralno smo odgovorni za sva naša djela. Iako je Freud vjerovao da je “duboko ukorijenjeno vjerovanje u psihičku slobodu i izbor [potpuno] neznanstveno i mora ustupiti mjesto predodređenosti koja upravlja čak i mentalnim životom”, Plotin (neoplatonist) je tvrdio da sumnjamo u vlastitu slobodnu volju jer smo okruženi “prisilama, silovitim napadima strasti koji drobe dušu, osjećajući se pokoreno tim iskustvima, idemo kamo nas vode, kao da smo im robovi… Tako sumnjamo jesmo li uopće netko i imamo li moć nad bilo čime.”

U svjetlu toga, možda je jedini način da saznamo imamo li slobodnu volju taj da vladamo sami sobom i da možemo poput pjesnika reći: “Ja sam gospodar svog usuda, ja sam kapetan svoje duše.”2

1 Sanatana Dharma, an Advanced Textbook of Hindu Religion and Ethics. The Theosophical Publishing House, Adyar, 1974.
2 Iz pjesme Invictus, britanskog pjesnika Williama Ernesta Henleya (1849. – 1903.)

Autor: Julian Scott
S engleskog prevela: Maša Jovanović