Učenje Siddharte Gautame Buddhe sadržano u "četiri plemenite istine" ima za cilj nadilaženje patnje. Praktični savjeti za realizaciju tog cilja sadržani su u mnogim budističkim tekstovima, a najpoznatiji je Dhammapada – Put ispravnosti za koji se kaže da je najčišće zabilježeno učenje Buddhe. Život je put koji čovjeka vodi kroz različite okolnosti i moguće stranputice, ali u konačnici sve ovisi o njegovoj volji, nastojanju i odabiru koji se kloni krajnosti.
Srž budističke filozofije sadržana je u "Četiri plemenite istine" koje govore o neznanju kao uzroku patnje i "Osmerostrukom putu" koji vodi oslobođenju od neznanja i patnje. To je praktični put napretka koji polazi od ispravnog razumijevanja. Buddha ističe moć uma, uči da sve započinje u našim mislima i da smo sami tvorci svojih sudbina. Smiren um omogućuje ispravno razumijevanje, a ovladavanje umom preduvjet je buđenja suptilne razine svijesti koja vodi izravnom otkrivanju istinske stvarnosti.
Klasična filozofija svijet promatra kao uređenu cjelinu u kojoj je sve podvrgnuto zakonima prirode. Indijska filozofija govori o zakonu dharme koji usmjerava razvoj svakog oblika života i njihov međusobni odnos. Svaki oblik života slijedi i izražava tu zakonitost na sebi svojstven način; sve ima svoju dharmu ili dužnost koju treba ostvariti. Čovjek ispunjava svoju dužnost slijedeći kroz život moralni zakon koji je bit njegove ljudske prirode. Time zauzima pripadajuće mjesto u sveopćoj uređenosti svijeta.
Sve stvoreno podložno je prolaznosti, bile su posljednje Buddhine riječi upućene njegovim učenicima. Vipassana, jedna od najstarijih indijskih tehnika meditacije, koja se očuvala neprekinutim lancem učitelja od Gautame Buddhe do danas, vodi uvidu u nestalnost i prolaznost svega. Vipassana znači "vidjeti stvari onakvima kakve stvarno jesu" – prolazne. Ovom tehnikom samopromatranja i pročišćavanja uma vježba se svjesna pažnja i smirenost što je ključ oslobođenja od vezanosti za prolazno i prestanka patnje.
Pitanje koje je izazivalo velike dvojbe i rasprave između Buddhinih neposrednih učenika i sljedbenika bilo je: Tko je bio Buddha – ljudsko ili božansko biće? Ako je samo ljudsko biće, kako je mogao dosegnuti takvu razinu moralnog savršenstva i spoznati tako duboke istine? To je dovelo do podjela unutar budizma tako da južna škola uzvišenog učitelja smatra ljudskim bićem, a sjeverna božanskim, što pojašnjava Daisetz Teitaro Suzuki u svojoj knjizi Osnove mahāyāna-budizma.
Mahabharata sadrži temeljna indijska filozofska učenja o svemiru, prirodi i čovjeku. Između ostalog, govori i o sustavu moralnih vrijednosti koje se mijenaju i opadaju prolaskom četiriju yuga, velikih vremenskih ciklusa postojanja čovječanstva: od zlatnog, preko srebrnog i brončanog, do našeg željeznog doba ili kaliyuge. Mahabharata se smatra autoritetom u pravilima etičkog ponašanja koje je polazište za duhovni razvoj pa je bez obzira na prostornu i vremensku udaljenost njena poruka aktualna i današnjim stremiteljima.
Je li čovjekov životni put unaprijed određen ili je on gospodar vlastitog života? Postoji li slobodna volja? Ta su pitanja bila stalan predmet filozofskih rasprava kroz povijest. Očigledno je da postoje i životne datosti na koje ne možemo utjecati, ali i naša slobodna volja kako reagirati na njih, što znači da je slobodna volja ograničena izvana, a neograničena iznutra. Ipak, to ne znači da možemo činiti što god poželimo jer je sloboda usko povezana s odgovornosti.
Upanišade, jedan od najstarijih filozofskih tekstova, zaključni su dio Veda i sadrže sintezu temeljnih učenja drevne indijske misli. Upanišade daju odgovore na pitanja o životu i smrti, o vezi između čovjeka i univerzuma te pokazuju put koji ima polaznu točku, ali i cilj, a to je spoznaja apsolutne stvarnosti. Središnja ideja Upanišada jest da je najdublja bit čovjeka istovjetna biti univerzuma. Spoznajom toga jedinstva čovjek se oslobađa kruga rođenja i smrti.
Ljepota i mir kojim odišu planinski vrhunci magnetski privlače, a ujedno nam omogućuju zamijetiti nutarnji glas koji u vrevi svakodnevice zatomljujemo. Uspon na planinu izaziva strahopoštovanje prema snazi i raskoši prirode, dok nas istovremeno izvana i iznutra suočava s njezinim zakonima. Uspon tjera na preispitivanje te odbacivanje briga, strahova i sumnji koje sputavaju naše nutarnje biće i otežavaju uspinjanje. Tako rasterećeni možemo osjetiti ljepotu života i približiti se vlastitom nutarnjem vrhu – našem pravom ja.
Prema indijskoj tradiciji, univerzum živi tijekom svojih velikih ciklusa aktivnosti i neaktivnosti, tijekom svojih "dana" i "noći". Sve je podvrgnuto zakonu ciklusa, pa tako i čovjek koji svoje cikluse aktivnosti i neaktivnosti naziva "život" i "smrt". Bezbrojnim ciklusima života i smrti on prolazi putem usavršavanja sve dok se ne ostvari kao čovjek.