Iako sferičnost našeg planeta nije vidljiva golim okom, u klasičnoj antici znanje da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca nije bilo samo vjerovanje nego demonstrirani dokaz. Mnoga znanstvena otkrića bila su poznata u prošlosti, da bi stoljećima bila zaboravljena, a potom ponovo otkrivena. Današnje svemirsko doba je i fotografski potvrdilo da je Zemlja okrugla. Te nas fotografije ujedno podsjećaju na Zemljino, a time i naše vlastito mjesto u svemiru.
Biljni svijet, temelj opstanka na Zemlji, ujedno je ukras i veličanstvo prirode. Kroz dugi suživot urastao je u ljudski svijet pa su cvijeće i drveće postali simboli za izražavanje čovjekovih osjećaja i ideja. Najstariji biljni simbol je Stablo života koje povezuje nebo i zemlju. Označava sam život, os svijeta, ali i Jedinstvo koje se grana u mnogostrukost. Sam životni ciklus biljaka usporediv je s razdobljima čovjekova života, dok je cvijet simbol vrlina i savršenstva koje treba doseći.
Najpoznatiji hrvatski renesansni filozof Frane Petrić ostao je zapamćen u povijesti filozofije po nastojanju da crkvena filozofija prihvati filozofsku ostavštinu prošlosti, u prvom redu Platonovu. Njegovo glavno djelo, Nova sveopća filozofija, odražava njegov eklektički svjetonazor i sintetizira ponovo otkrivena stara znanja. Upravo ta težnja ka povezivanju znanja zbog koje je prevodio i suvremenicima približavao izgubljena djela tradicionalne filozofije, Petrićev je najveći doprinos.
Simboli nas prate u snu i na javi prenoseći duboki sadržaj koji nadilazi granice razuma i njegove logike. Takvi se sadržaji objavljuju u formi simbola jer riječi ne mogu izraziti njihovu dubinu i sve različite aspekte. Simbol prima i prenosi određenu snagu iz prirode i svemira posredstvom koje rezonira i u nama stvara odjek. On skriva i otkriva određene istine o čovjeku, prirodi, kozmosu i najprimjerenije nam približava nejasno naslućenu duhovnu stvarnost koja je ishodište svega.
Demokrit, kao i svi predsokratovci, traga za tajnama prirode, pita se iz čega sve nastaje i kako se odvijaju promjene, pa su glavne teme njegove filozofije bitak, njegove manifestacije i pokret. Zastupao je atomističko učenje prema kojem se sve u prirodi, odnosno kozmosu, sastoji od atoma. Od njegova raznolikog opusa sačuvalo se oko tristo fragmenata uglavnom etičke prirode. Svoju etiku temelji na vedrini duha koja se postiže pravom mjerom i srednjim putem, i koja omogućuje eudaimoniju, najviši cilj ljudskih težnji.
Klasično razdoblje Grčke označava puni procvat grčke kulture na umjetničkom, filozofskom i znanstvenom planu. Utemeljena na čvrstim i jasnim pravilima, klasična remek-djela harmonično objedinjuju estetske i etičke vrijednosti te odišu pravom mjerom, redom, skladom i ljepotom. Ona potiču na dobro i lijepo i do danas su nam ostala svjetionik i putokaz. Stvarni uzroci tog blistavog procvata sežu u arhajsko doba i izviru iz jedinstvenog, univerzalnog vrela koje nadahnjuje sva bezvremena djela.
Svedena na teoretsku znanstvenu disciplinu, današnja filozofija nema previše dodira sa stvarnim životom pa je izgubila svoju izvornu ulogu. Za razliku od nje, učenja tradicionalnih filozofskih škola pružala su čovjeku odgovore na temeljna ljudska pitanja, podučavala ga kako se upoznati s vlastitom prirodom i ovladati njome te kako ostvarivati suživot s drugim ljudima. Njihova je živa filozofija poticala ono najplemenitije u čovjeku, nekada i danas, stoga je bezvremena i nadasve korisna.
Je li sve što nam se događa predodređeno neumoljivim zakonima prirode ili imamo slobodu volje? Stari su narodi vjerovali da kozmos ima sudbinu kao i čovječanstvo te da je ta sudbina arhetip kojem težimo. I svako pojedino biće ima svoju sudbinu koja proizlazi iz njegove vlastite prirode. Iako predodređenost postoji, postoji i širok prostor za djelovanje čovjekove slobodne volje. Jedno ne isključuje drugo, čovjek vlastitim izborima i odlukama može utjecati na tijek sudbine i upravljati vlastitim životom.
U svijetu kojim vladaju znanstveni duh i razum čini se da nema mjesta za "dušu". Pojam duše iščezava iz znanstvenog diskursa u korist pojma "ja". Čovjek usredotočen na "ja" i "sebe" orijentiran je na izvanjsko i površno čime se udaljava od svoje biti koja je duhovne prirode. Okrećući se svojoj nutrini, ne gubi se u perifernom već uviđa svrhu i smisao svega, povezuje se s ritmom života i doživljava nutarnju puninu. Usmjerenost na dušu očovječuje ljudsko biće i zato je važno vratiti pojam duše u prirodoznanstvenu sliku svijeta.
Prvi gradovi nastali su na mjestima prirodnih svetišta. Osnivač grada prvo bi ceremonijom središta ustanovio srce grada, mjesto u kojem su koncentrirane vitalne snage prirode. Nastavio bi obredom orijentacije te potom brazdom označio granicu grada. Na kraju bi ceremonijom ophodnje obišao sve u krug. Time je prostor postajao uređen i svet te je ustanovljena vertikalna os koja povezuje čovjeka s njegovim nebeskim korijenima. Ta se veza kasnije slavila na svetim mjestima u određenim trenucima utvrđenim kalendarom.