Grčke božice Hore, povezane s pojmom vremena i pravilnom smjenom godišnjih doba, predstavljaju božanski zakon i red, kako u prirodi tako i u društvu. Tijek sati ili godišnjih doba simbolično je opisan njihovim plesom kojim prate Apolonovo sviranje na liri. Budući da simboliziraju aspekte harmonije, zakona, pravde, morala, često su spominjane u antičkim tekstovima, a Homer ih opisuje i kao čuvarice nebeskih vrata.
U eleuzinske misterije bili su upućeni mnogi helenski filozofi, pjesnici, umjetnici i državnici. No, što se pritom odvijalo, zavijeno je velom tajne jer su inicirani bili vezani strogim zavjetom šutnje. U središtu misterija bio je kult božice Demetre i Perzefone. Cikličko odlaženje Perzefone u Hadov podzemni svijet i vraćanje na zemlju majci Demetri simbol je zimskog umiranja i proljetnog buđenja prirode, kao i smjene ovostranih i onostranih etapa čovjekova života.
Grčki misteriji, nekad živo srce stare Grčke, iznjedrili su ono što nam je danas poznato kao grčka umjetnost i grčka filozofija. Prema Herodotu, misteriji su potekli od Orfeja koji je od Apolona dobio liru sa sedam žica… Postojali su samotrački, eleuzinski, tebanski, orfički i drugi misteriji, a svrha im je bila ista: spoznaja zajedničkog izvora svega i besmrtnosti duše. Misteriji su bili u izravnoj vezi sa životom, jer je ono doživljeno u misterijima tražilo i nalazilo svoj izraz u ovom svijetu.
Imela, uobičajeni božićni ukras u većem dijelu Europe, provlači se kroz mitove i narodna vjerovanja gotovo svih europskih naroda. Pripisivali su joj sveiscjeliteljska, zaštitnička svojstva, a najcjenjenija je bila imela s hrasta. Kod Kelta je branje imele predstavljalo središnji dio ceremonije vezane uz početak njihove kalendarske godine. Njezina zimzelenost simbol je životnog impulsa koji postoji i kada sve izgleda mrtvo, potonuvši u dugi zimski san.