Tijekom zime, kada najveći dio biljnog svijeta utone u san, bijela imela zadržava svoje zelene listove i donosi bisernobijele plodove. Imela je jedna od malobrojnih biljaka sjeverne hemisfere koja ne raste na tlu već na granama drveća. Pojavljuje se na brezi, hrastu, vrbi, voćkama i drugim stablima. Danas je zastarjelo mišljenje o imeli kao o nametničkoj biljci; smatra se da odnos između nje i domaćina predstavlja suživot u kojem imela kao zimzelena biljka domaćinu zimi daruje hranjive tvari.
Bijela imela (lat. Viscum album) rasprostranjena je po cijeloj Europi, sjevernoj Aziji i Japanu. Ljudi su je od davnina brali, koristili za liječenje i cijenili, prepoznavši u njezinim zlatnim listovima snage prirode.
U bilinarskim knjigama srednjeg vijeka spominju je Hildegarda, Paracelsus, Mattioli, Hyeronimus Bock i drugi. Godine 1729. izdana je i knjižica o imeli engleskog liječnika Colbatha, a iscrpno se tom neobičnom biljkom bavio i njemački liječnik Christoph Wilhelm Hufeland. U novije vrijeme botaničari i liječnici pokušavaju istražiti život i ljekovitu moć ove biljke, međutim, mnogo je toga još uvijek nepoznato.
Zlatna imela
Imelu susrećemo u mitovima i različitim vjerovanjima gotovo svih europskih naroda na čijem je području rasla. Najčudesnija svojstva pripisivana su imeli s hrasta.
Kod starih Kelta, u mjesecu Samoniosu koji je označavao početak keltske kalendarske godine (što je odgovaralo kraju vegetacijske godine), druidi bi okupili narod oko velikog hrasta na kojemu je rasla imela. Jedan od svećenika, odjevenih u bijelo, popeo bi se na stablo i zlatnim srpom sjekao grančice imele. Druga dva svećenika, koja bi sudjelovala u ceremoniji, hvatala bi grančice u podnožju stabla prije nego što padnu na tlo. Imela je za druide bila simbol životnog impulsa koji postoji i kada je sve prividno mrtvo. Vjerovali su da nastaje kao posljedica udara groma u granu hrasta i stoga su joj pridavali posebna svojstva. Imela se također spominje u grčkoj mitologiji. Njezina zimzelenost je odražavala nadu u pobjedu Sunca i povratak proljeća. Grančice imele svojim su čudotvornim moćima otvarale vrata podzemlja Eneji, trojanskom heroju i sinu božice Afrodite. Vergilije je u Eneidama (VI, 134-147) opjevao “zlatnu granu”, imelu, nazvanu tako prema boji suhih listova i grančica:
Na drvetu zlatna grana je s lišćem
I vitkim stablom – Perzefoni posvećena.
Gaj je krije, sjenkom dolina zatvara.
Al’ se sići u donji svijet ne može prije
Nego što se zlatolisti ubere plod,
Poklon koji Perzefona želi lijepa.
Čim otkineš prvu granu, odmah druga
Zlatna izraste, i zlatnim lišćem lista.
Očima traži, nađenu rukom beri,
Jer sama dođe – ako te sudba zove…
Zlatna grana u Eneidama posvećena je Perzefoni, ženi boga Hada, koja je tri godišnja doba provodila na zemlji, a zimu u podzemnom svijetu. Simbol je novog života i ponovnog rođenja.
Imela je često prisutna i u germanskoj i nordijskoj tradiciji. Tako je nalazimo u mitu o smrti Baldera, nordijskog boga ljetnog Sunca. Mit kaže da je imela sveta biljka božice ljubavi, Balderove majke Frigge. Balder je jedne noći usnuo san o svojoj smrti, što je jako uznemirilo njegovu majku jer je znala da će njegovom smrću nestati sav život na zemlji. Kako bi to spriječila, smjesta se obratila vatri, zraku, vodi i zemlji te svakoj životinji i biljci tražeći obećanje kako neće nauditi njezinom sinu.
Frigga je u svom nastojanju previdjela imelu jer nije rasla ni na zemlji niti ispod nje, već na stablima jabuke i hrasta. Balder je, međutim, imao ljutog neprijatelja, boga zla Lokija. On je od imele napravio strelicu i dao je slijepom bogu zime Hoderu, koji ju je odapeo i njome pogodio Baldera. Nebo se zamračilo i sve je na zemlji zaplakalo za bogom Sunca. Tri je dana svaki od elemenata pokušavao oživjeti Baldera. Naposljetku je to uspjelo njegovoj majci Friggi. Mit kaže da su se suze, koje su potekle za njezinim sinom, pretvorile u biserne bijele bobice imele, kao i da Frigga u svojoj radosti, koju je probudilo oživljavanje sina, poljubi svakoga tko prođe ispod drveta na kome raste imela.
Čudotvorna imela
Svi narodi kod kojih susrećemo simbolizam imele spominju i njezina ljekovita svojstva. Teofrast i Dioskurid iscrpno opisuju njezinu snagu. Na galskom njezino ime uile-iceadh znači “ona koja sve iscjeljuje”. U bretonskom jeziku za imelu postoji neobičan naziv deur derhue – hrastova voda, a u španjolskom se naziva “puna svete krvi”, što se također povezuje s iscjeliteljskim moćima. U Švicarskoj se ljekovita svojstva pripisuju naročito imeli koja raste na hrastu. Slična vjerovanja pronalazimo i u Walesu, Irskoj i Škotskoj. U Pijemontu i Lombardiji (Italija) postojao je običaj da se na ivandansko jutro bere imela koja raste na hrastu kako bi se spravilo “ulje sv. Ivana”, za koje se vjerovalo da je iscjeliteljsko.
Imela se, također, brala uoči Ivandana širom Švedske jer je postojalo vjerovanje da je puna tajanstvenih ljekovitih svojstava “i ako se grančice imele objese o tavanicu u kući, konjušnici ili o jasle, trol će tada biti nemoćan naškoditi bilo čovjeku bilo životinji”.
Čarolija imele ne bi bila potpuna kada na kraju ne bismo spomenuli da se u Francuskoj veže uz božićne poklone i da je, s obzirom na to da se u tim krajevima naziva gui, sadržana u korijenu riječi aguinaldo – božićni dar. U većem dijelu Europe neizostavan je ukras za božićne blagdane, a sačuvalo se i staro vjerovanje da poljubac ispod imele u vrijeme zimskog solsticija ima magično značenje.
Autor: Ivančica Krivdić
