Svemir promatran teleskopom i mikroskopom svemir je veličanstvenog i zadivljujućeg reda. Za mnoge beživotan, a za mudre svemir posvuda prisutnog Života, odnosno evoluirajuće svijesti koja se širi u rasponu od najjednostavnijih do najsloženijih oblika života. Sve je utjelovljenje jednog Duha, sve je povezano u simfonijsku cjelinu. Tek kada čovjek spozna sebe kao dio tog Duha, otkriva svoju bit i svrhu, a probuđena volja preuzima vodstvo i radi na dobrobit svih živih bića.
Uljudnost gradi društvene odnose i preduvjet je ljudske suradnje. Uobičajeno se veže uz norme ponašanja koje ne moraju odražavati iskrene namjere pa se često izjednačava s licemjerjem. No, uljudnost nije puki izvanjski izraz, ima korijen u uljuđivanju, odnosno u ugađanju naših misli, osjećaja i želja s humanim dijelom naše ljudske prirode. Tada stvaramo harmoniju, u protivnom kakofoniju. Uljudnost gradi puteve i mostove harmoničnog suživota.
Ljepota je apstraktan pojam, neshvatljiv bez prijenosa u vidljiv oblik. Da bi umjetnik mogao izraziti ljepotu, potrebna mu je odgovarajuća tehnika. No, tehnika sama po sebi je beživotna bez pravog nadahnuća, bez doticaja ljepote. Zadivljen pogled, nutarnji ili vanjski, otkriva umjetniku nove nijanse, nove tajne prirode koje se pokazuju kao ljepota. Sve izranja iz neiscrpnog misterija prirode koja nas podučava da tehniku treba staviti u službu ljepote, da forma ne zasjeni nebeski sadržaj koji dušu uzdiže u visine.
Filozofiji i poeziji zajedničko je propitivanje o univerzalnim ljudskim pitanjima. Ipak, poezija kao intuitivna umjetnost nadilazi granice filozofije, izražava ono neizrecivo onako kako to filozofija ne uspijeva. Izraziti složenu ideju sažetim sugestivnim stihovima koji otkrivaju bit, svojevrsna je magija. Pjesnik također prepoznaje ljepotu i vezu svega sa svime u svakodnevnom te ih pretače u poetske slike, čineći tako da sagledamo život njegovim očima punim čuđenja, što je polazište filozofske spoznaje.
Iako sferičnost našeg planeta nije vidljiva golim okom, u klasičnoj antici znanje da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca nije bilo samo vjerovanje nego demonstrirani dokaz. Mnoga znanstvena otkrića bila su poznata u prošlosti, da bi stoljećima bila zaboravljena, a potom ponovo otkrivena. Današnje svemirsko doba je i fotografski potvrdilo da je Zemlja okrugla. Te nas fotografije ujedno podsjećaju na Zemljino, a time i naše vlastito mjesto u svemiru.
Astronom i matematičar Johannes Kepler, gorljivi istraživač kozmičkih misterija, najpoznatiji je po zakonima o gibanju planeta. Njegovo je otkriće bilo važan dokaz u korist heliocentrične slike svijeta. Ponesen pitagorejskim učenjem o muzici sfera, u gibanju nebeskih tijela otkrio je harmonijske odnose koji postoje u glazbi. Smatrao je da planeti, gibajući se oko Sunca, emitiraju neku vrstu glazbe, što je nazvao "pjesmom koju kozmos pjeva svom gospodaru i središtu, solarnom logosu".
Ubrzani materijalistički način života doveo je do zaborava bitnih ljudskih vrijednosti, no prepoznate kao takve ili ne, vrijednosti postoje u svakom društvu. One su u temeljima misli, motiva i ponašanja ljudi, vidljive su iz načina života. Vrijednosti divljaka razlikuju se od onih civiliziranog čovjeka, a sam ljudski napredak očituje se kroz vrijednosti koje motiviraju njegovo djelovanje. Temeljne vrijednosti usmjeravaju naš život poput kolosijeka kojim ljudska duša putuje ususret samoj sebi i vječnosti
U svemu manifestiranom očituje se jedan Život koji teče u beskrajnim strujama, otkrivajući bezbrojnu raznolikost oblika. Ljepota oblika, bilo u prirodi ili u umjetnosti, ima moć ganuti nas, oduševiti, povesti uvis. Ljepota kao božanski odraz utjelovljuje zakon harmonije koji postoji i u čovjeku i s njim rezonira. Stoga nas može dovesti u dodir s Ljepotom u najuzvišenijem smislu, gdje su Ljepota, Dobrota, Istina aspekti iste stvarnosti. Istinska je umjetnost izraz težnje za Ljepotom, za očitovanjem nevidljivog Života koji u ljepoti pronalazi puni procvat.
Grčke božice Hore, povezane s pojmom vremena i pravilnom smjenom godišnjih doba, predstavljaju božanski zakon i red, kako u prirodi tako i u društvu. Tijek sati ili godišnjih doba simbolično je opisan njihovim plesom kojim prate Apolonovo sviranje na liri. Budući da simboliziraju aspekte harmonije, zakona, pravde, morala, često su spominjane u antičkim tekstovima, a Homer ih opisuje i kao čuvarice nebeskih vrata.
Harfa, čiji zvuk dočarava prirodne elemente vode, vatre i vjetra te mističnu atmosferu, jedno je od najstarijih glazbala čovječanstva. Nalazimo je u raznim oblicima u gotovo svim kulturama i u svim povijesnim razdobljima. Smatra se da europska harfa potječe od Kelta gdje je bila stalni pratilac njihovih barda. Stari su narodi poznavali blagotvorno djelovanje njezina baršunasta zvuka koji donosi mir i harmoniju, ugađa čovjekove žice i dovodi ih u rezonanciju s božanskim, povezujući tako nebo i zemlju.