Atletska natjecanja bila su osebujan aspekt grčke kulture, a glavna nagrada bio je vijenac od grančica masline ili lovora kao simbol slave. Pobjednici su bili ponos svojih polisa, a pjesnici su im epinikijama iskazivali poštovanje. Pindar slavi pobjedu kao izraz vrline, a pobjednika kao onoga koji je u sebi uskladio lijepo i dobro, tjelesno i duhovno, atletiku i etiku. Slaveći pobjednike, Pindar stječe i vlastitu slavu jer su epinikije kruna njegova stvaralaštva.
Demokrit, kao i svi predsokratovci, traga za tajnama prirode, pita se iz čega sve nastaje i kako se odvijaju promjene, pa su glavne teme njegove filozofije bitak, njegove manifestacije i pokret. Zastupao je atomističko učenje prema kojem se sve u prirodi, odnosno kozmosu, sastoji od atoma. Od njegova raznolikog opusa sačuvalo se oko tristo fragmenata uglavnom etičke prirode. Svoju etiku temelji na vedrini duha koja se postiže pravom mjerom i srednjim putem, i koja omogućuje eudaimoniju, najviši cilj ljudskih težnji.
Retorika je od vremena antičke Grčke do kraja 19. stoljeća bila sastavni dio humanističkog obrazovanja. Kada se koristila u plemenite svrhe, budila je čovjekovu uspavanu dušu i poticala ga na dobro. U protivnom je postajala sredstvo obmane. Najplemenitiji izraz dao joj je Sokrat koji je svojim govorima poticao Atenjane na preispitivanje i upoznavanje samih sebe, te na traženje odgovora na pitanje kako treba živjeti.
Antički pisci i pjesnici često spominju grčke božice Harite, rimske Gracije, a od renesanse nadalje omiljena su tema umjetnosti. Vezuju se uz blagost, milost, radost, ples, ljepotu, ljupkost... Pindar u Olimpijskim odama kaže da za sve što je lijepo i ljupko treba zahvaliti Haritama. Postojao je kult u njihovu čast, čini se predgrčkog podrijetla, a jedno od najranijih središta njihova štovanja bili su Kikladski otoci.
Je li sve što nam se događa predodređeno neumoljivim zakonima prirode ili imamo slobodu volje? Stari su narodi vjerovali da kozmos ima sudbinu kao i čovječanstvo te da je ta sudbina arhetip kojem težimo. I svako pojedino biće ima svoju sudbinu koja proizlazi iz njegove vlastite prirode. Iako predodređenost postoji, postoji i širok prostor za djelovanje čovjekove slobodne volje. Jedno ne isključuje drugo, čovjek vlastitim izborima i odlukama može utjecati na tijek sudbine i upravljati vlastitim životom.
Grčke božice Hore, povezane s pojmom vremena i pravilnom smjenom godišnjih doba, predstavljaju božanski zakon i red, kako u prirodi tako i u društvu. Tijek sati ili godišnjih doba simbolično je opisan njihovim plesom kojim prate Apolonovo sviranje na liri. Budući da simboliziraju aspekte harmonije, zakona, pravde, morala, često su spominjane u antičkim tekstovima, a Homer ih opisuje i kao čuvarice nebeskih vrata.
U eleuzinske misterije bili su upućeni mnogi helenski filozofi, pjesnici, umjetnici i državnici. No, što se pritom odvijalo, zavijeno je velom tajne jer su inicirani bili vezani strogim zavjetom šutnje. U središtu misterija bio je kult božice Demetre i Perzefone. Cikličko odlaženje Perzefone u Hadov podzemni svijet i vraćanje na zemlju majci Demetri simbol je zimskog umiranja i proljetnog buđenja prirode, kao i smjene ovostranih i onostranih etapa čovjekova života.
Starim su narodima boje bile sredstva izažavanja unutarnjih sadržaja i simboličkih vrijednosti. Purpur, drugo ime za kraljevsku boju, označava ravnotežu između zemaljske crvene i nebeske plave boje. Stoga je purpur bio simbol plemstva duha, nosili su ga kraljevi, svećenici i dostojanstvenici. Proizvodnja purpura nekada je cvjetala u feničkom gradu Tiru, iako se proizvodio i cijenio i izvan sredozemnog kulturnog kruga. Ljepotu tirskog purpura opjevali su veliki antički i rimski pisci, a spominje se i u Bibliji.
Grčki filozofi i državnici poklanjali su veliku pažnju odgoju i obrazovanju djece i mladih, kao jednom od najvažnijih državnih zadataka. Odgoj se zasnivao na gimnastici usmjerenoj na postizanje tjelesne čvrstoće i izdržljivosti te na muzici koja je imala ulogu buđenja nutarnjih vrijednosti. Ipak, glavni predmet podučavanja bila je etika – znanje o čovjekovim dužnostima. Mlade se učilo cijeniti i razvijati vrline kako bi ideale dobrog i lijepog mogli ostvarivati za dobrobit zajednice.
Je li Trojanski rat samo pjesnička fikcija ili stvarni povijesni događaj? Da li je Homer uopće postojao, ili je bilo "više Homera"? Ovo "homersko pitanje" traje od antike sve do danas – skoro tri tisuće godina.