Novija povijest, a naročito moderni svijet snažno naglašavaju vrijednost slobode, no u čemu se ona zapravo sastoji? Prema grčkom mitu, čovjek je nemoćan pred Mojrama, Zeusovim kćerima suđenicama. One se pojave pri rođenju svakog čovjeka, ispredu nit njegova života pomoću prethodnih djela, odmjere njezinu dužinu te je na kraju prerežu. Bez obzira na sudbinu, čovjek ima slobodu volje i mogućnost izbora, te s tim vezanu odgovornost za svoje postupke.
U mitovima s različitih krajeva svijeta pronalazimo ponavljajuće obrasce i upadljive podudarnosti. Ponajprije se to odnosi na mitove o općem potopu, o herojima utemeljiteljima gradova, o božanskim pomagačima koji su ljude naučili različitim umijećima, o zlatnom dobu čovječanstva itd. To sugerira ideju da se radi o stvarnim događajima koji su toliko snažno utjecali na svijest čovječanstva da su ih zabilježile sve tradicije. Ti tragovi iz dubina vremena pomažu nam rekonstruirati daleku prošlost čovječanstva, ali i naslutiti budućnost.
Grčke božice Hore, povezane s pojmom vremena i pravilnom smjenom godišnjih doba, predstavljaju božanski zakon i red, kako u prirodi tako i u društvu. Tijek sati ili godišnjih doba simbolično je opisan njihovim plesom kojim prate Apolonovo sviranje na liri. Budući da simboliziraju aspekte harmonije, zakona, pravde, morala, često su spominjane u antičkim tekstovima, a Homer ih opisuje i kao čuvarice nebeskih vrata.
Grčki misteriji, nekad živo srce stare Grčke, iznjedrili su ono što nam je danas poznato kao grčka umjetnost i grčka filozofija. Prema Herodotu, misteriji su potekli od Orfeja koji je od Apolona dobio liru sa sedam žica… Postojali su samotrački, eleuzinski, tebanski, orfički i drugi misteriji, a svrha im je bila ista: spoznaja zajedničkog izvora svega i besmrtnosti duše. Misteriji su bili u izravnoj vezi sa životom, jer je ono doživljeno u misterijima tražilo i nalazilo svoj izraz u ovom svijetu.
Muze, zajedničko ime za devet božica sklada i zaštitnica mnogih božanskih i ljudskih stvaralačkih umijeća, kćeri su najvišeg boga Zeusa i božice pamćenja Mnemozine. Stvorene su nakon velike mitske bitke kako bi pjesmom slavile uspostavu božanskog reda i zakona. Njihovu su zaštitu i stvaralačko nadahnuće prizivali umjetnici i filozofi antičkog svijeta, a danas su ostale sačuvane u riječima muzika i muzej. No, nisu iščezle iz našeg svijeta, one i dalje hrane duše prijemčivih za plemenito i uzvišeno.
Polazeći od stava da je duša besmrtna i da je smrt samo prijelaz s ovog u drugi svijet, Platon opisuje taj drugi svijet oslanjajući se na drevne tradicije. Oslobodivši se tijela, duša se susreće sama sa sobom i svojim djelima. Tada postaju vidljive sve njezine vrline i mane, koje su zapravo jedina imovina duše koju ona nosi sa sobom. Posmrtno postojanje proces je pročišćenja i obnavljanja snaga duše da bi, vrativši se na zemlju, nastavila dugi put upoznavanja sebe i svoje istinske prirode.