Pod prijateljstvom podrazumijevamo skladan odnos s drugim ljudima s kojima možemo podijeliti radosti i tuge. No, stari grčki filozofi naglašavali su važnost uspostavljanja odnosa sa samim sobom i upoznavanja sebe. Postizanje unutarnjeg sklada Platon naziva "postati prijatelj sebi". Prijateljstvo sa sobom omogućuje prijateljstvo s drugima. To stanje ne dolazi samo po sebi, rezultat je svjesnog nastojanja i odnosa koji se gradi i usavršava te jamči sretan život.
U knjizi Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu, napisanoj između dva svjetska rata, Nikolaj Berdjajev lucidno analizira društvene procese te predviđa buduća kretanja, što se u mnogočemu pokazuje točnim, a to knjigu čini aktualnom i danas. Posebno upozorava na dehumanizaciju zbog "mehanizacije i tehnizacije života" pri čemu čovjek gubi svoje unutarnje uporište, vezu s duhovnim svijetom. Jedino duhovni preporod na koji poziva može ozdraviti i ponovno humanizirati čovjeka.
Adam Smith, škotski filozof i ekonomist kojeg se smatra ocem političke ekonomije, u svojoj knjizi Bogatstvo naroda govori, kao i Platon u svojoj Državi, o podjeli rada. Dok je Smithova glavna premisa stvaranje ekonomske vrijednosti koja prednjači pred ostalima, Platonova je izgradnja uređenog, pravednog društva. Platon smatra da pretjerano bogatstvo, kao i siromaštvo, vodi degradaciji ljudskog bića, a u obrazovanju filozofa-vladara za mudro upravljanje državom vidi najbolji način za postizanje pravednog društva.
O podrijetlu i tajnama alkemije malo se zna. Helenistička tradicija upućuje na njezine egipatske korijene, mada se tisućama godina prakticirala i na Istoku. Iako se čini da alkemija ima samo jedan cilj – transmutaciju neplemenitih metala u zlato, alkemijski tekstovi sadrže barem dva ključa tumačenja njezinih simbola i alegorija. Prvi se odnosi na pretvorbu metala u zlato, a drugi na pretvorbu kaotičnih ili animalnih elemenata kod ljudi u one plemenite, zlatne, što daje naslutiti značaj te takozvane "kraljevske umjetnosti".
O Platonovom shvaćanju umjetnosti i njezinoj pedagoškoj ulozi napisane su mnoge studije i tumačenja u kojima se ističe njegov kritički stav prema umjetnosti. Platon se protivio umjetnosti koja je samo oponašala vanjski svijet prirode, koji je odraz svijeta ideja, pa je takva djela smatrao sjenom sjena koje udaljavaju od istinske stvarnosti. No, cijenio je umjetnost koja približava percepciji vječne Ljepote, Istine, Dobra i Pravednosti.
Novija povijest, a naročito moderni svijet snažno naglašavaju vrijednost slobode, no u čemu se ona zapravo sastoji? Prema grčkom mitu, čovjek je nemoćan pred Mojrama, Zeusovim kćerima suđenicama. One se pojave pri rođenju svakog čovjeka, ispredu nit njegova života pomoću prethodnih djela, odmjere njezinu dužinu te je na kraju prerežu. Bez obzira na sudbinu, čovjek ima slobodu volje i mogućnost izbora, te s tim vezanu odgovornost za svoje postupke.
Grčki filozofi i državnici poklanjali su veliku pažnju odgoju i obrazovanju djece i mladih, kao jednom od najvažnijih državnih zadataka. Odgoj se zasnivao na gimnastici usmjerenoj na postizanje tjelesne čvrstoće i izdržljivosti te na muzici koja je imala ulogu buđenja nutarnjih vrijednosti. Ipak, glavni predmet podučavanja bila je etika – znanje o čovjekovim dužnostima. Mlade se učilo cijeniti i razvijati vrline kako bi ideale dobrog i lijepog mogli ostvarivati za dobrobit zajednice.
Platon nam prenosi da naša osnovna briga u životu mora biti briga o duši, jer smrt čovjeku oduzima sve osim duše. To je prije svega briga o njenom pročišćenju, što Platon povezuje s disciplinom tijela i uma koja čovjeka usavršava. Obnova početne čistoće i vraćanje izgubljene cjelovitosti duše je i glavna zadaća filozofa i zalog njegovog oslobađanja od okova neznanja.
Polazeći od stava da je duša besmrtna i da je smrt samo prijelaz s ovog u drugi svijet, Platon opisuje taj drugi svijet oslanjajući se na drevne tradicije. Oslobodivši se tijela, duša se susreće sama sa sobom i svojim djelima. Tada postaju vidljive sve njezine vrline i mane, koje su zapravo jedina imovina duše koju ona nosi sa sobom. Posmrtno postojanje proces je pročišćenja i obnavljanja snaga duše da bi, vrativši se na zemlju, nastavila dugi put upoznavanja sebe i svoje istinske prirode.
U svom Mitu o pećini Platon na alegoričan način govori o čovjekovom traganju za spoznajom. Pećina ili "stan u tamnici" metafora je mraka neznanja koje proizlazi iz naše vezanosti isključivo za ono što prenose fizička osjetila, zbog čega je slika stvarnosti sužena samo na pojavni svijet. Da bi se ugledalo Sunce i sagledala istinska stvarnost, nužno je uložiti napor za oslobađanje iz pećine. Potom je dužnost oslobođenika to znanje i iskustvo prenijeti onima koji i dalje žive u pećini neznanja.