Harmonija i ljepota čine se nespojivima sa znanošću, no znanost je u svojoj najdubljoj dimenziji potraga za harmonijom, redom i ljepotom koji su utkani u samu prirodu. Otkrića velikih znanstvenika često nisu vođena samo logikom i eksperimentima, nego i prepoznavanjem harmonije i ljepote u prirodi. Otkrivajući harmoniju i ljepotu kao izraze božanskog, znanost se ne zaustavlja na tehničkom znanju. Ona postaje put prema božanskom, kao i prema vlastitoj biti.
Intuicija, kao nejasna slutnja ili iznenadni bljesak, pruža uvid u rješenje problema bez logičkog razmišljanja. Intuicija izvire iz iskustva pohranjenog u čovjekovoj nutrini, a vrata joj otvara ustrajna usredotočenost na specifičan problem, uz utišavanje izvanjskih podražaja. Kreativna mašta i intuicija igraju posebnu ulogu kod istraživanja granica poznatog jer omogućuju sagledavanje problema na drugačiji način, rađajući tako nove ideje i uvide.
Materijalna udobnost i prezaštićenost oslabljuju čovjeka iznutra. Zbog bojazni od gubitka postojećeg stanja javljaju se malodušnost, strah pred budućnošću te nepovjerenje prema drugim ljudima. Čovjek je izgubio nutarnju i vanjsku vjeru, vjeru u vlastitu sudbinu, kao i u sudbinu čovječanstva. No, nismo slučajnost izgubljena u svemiru, već uzročnost koja potječe od Boga. S tom vizijom, vratimo povjerenje u sebe i u druge ljude, i odvažimo se krenuti naprijed s obnovljenim snovima.