Harmonija i ljepota čine se nespojivima sa znanošću, no znanost je u svojoj najdubljoj dimenziji potraga za harmonijom, redom i ljepotom koji su utkani u samu prirodu. Otkrića velikih znanstvenika često nisu vođena samo logikom i eksperimentima, nego i prepoznavanjem harmonije i ljepote u prirodi. Otkrivajući harmoniju i ljepotu kao izraze božanskog, znanost se ne zaustavlja na tehničkom znanju. Ona postaje put prema božanskom, kao i prema vlastitoj biti.
Znanost i religija različitim putevima pristupaju jednoj te istoj krajnjoj stvarnosti – zagonetki Boga. Znanstvenici se slažu s teolozima o postojanju nevidljive pokretačke sile i zakona prirode i, premda znanost skida neke od velova tajni prirode, ne otkriva smisao postojanja ni krajnji misterij Boga. Najveći znanstvenici prepoznaju važnost dijaloga između znanosti i religije jer se one međusobno nadopunjuju u zajedničkoj težnji za temeljnom istinom.
Intuicija, kao nejasna slutnja ili iznenadni bljesak, pruža uvid u rješenje problema bez logičkog razmišljanja. Intuicija izvire iz iskustva pohranjenog u čovjekovoj nutrini, a vrata joj otvara ustrajna usredotočenost na specifičan problem, uz utišavanje izvanjskih podražaja. Kreativna mašta i intuicija igraju posebnu ulogu kod istraživanja granica poznatog jer omogućuju sagledavanje problema na drugačiji način, rađajući tako nove ideje i uvide.