Znanost i religija različitim putevima pristupaju jednoj te istoj krajnjoj stvarnosti – zagonetki Boga. Znanstvenici se slažu s teolozima o postojanju nevidljive pokretačke sile i zakona prirode i, premda znanost skida neke od velova tajni prirode, ne otkriva smisao postojanja ni krajnji misterij Boga. Najveći znanstvenici prepoznaju važnost dijaloga između znanosti i religije jer se one međusobno nadopunjuju u zajedničkoj težnji za temeljnom istinom.
Kabir, istaknuti indijski mistični pjesnik iz 15. stoljeća, podjednako je nadahnjivao učene kao i neuke. Njegova devocijska poezija odražava spoj vedskih znanja i sufijskog misticizma. Podučava da je Bog u svemu, da su ljubav i čisto srce na prvom mjestu te potiče na traganje za božanskim koje boravi u srcu. Svoju poruku prenosi kroz lako razumljive metafore, a nadahnuće pronalazi u svakodnevnom životu. Snaga njegovih stihova proizlazi iz toga što je propovijedao ono što je živio, odnosno živio ono što je propovijedao.
Akbar Veliki treći je i najslavniji car mogulske dinastije koja je vladala Indijom od 16. do 18. stoljeća. U mladosti je bio sklon razonodama da bi se nakon duhovnog buđenja okrenuo religiji i filozofiji. Na svom je dvoru okupljao teologe, pjesnike, učenjake i filozofe različitih vjera u međureligijskom dijalogu. Zagovarao je ideju da sve religije vode istom Bogu te je težio ostvarenju suživota između ljudi različitih religija unutar svog carstva. Akbarova mirotvorna politika uzajamnog poštovanja i tolerancije nadahnjujući je podsjetnik da je takav društveni model ostvariv.
Deseci tisuća hinduističkih hramova na području Indijskog poluotoka prenose svojim gustim simboličkim jezikom prizore iz velikih indijskih epova. Oni su djelo duboke religioznosti i mistike, umjetnosti koja opčinjava svojom ljepotom i znanosti koja razotkriva vrhunsko poznavanje zakona prirode.