Znanost i religija različitim putevima pristupaju jednoj te istoj krajnjoj stvarnosti – zagonetki Boga. Znanstvenici se slažu s teolozima o postojanju nevidljive pokretačke sile i zakona prirode i, premda znanost skida neke od velova tajni prirode, ne otkriva smisao postojanja ni krajnji misterij Boga. Najveći znanstvenici prepoznaju važnost dijaloga između znanosti i religije jer se one međusobno nadopunjuju u zajedničkoj težnji za temeljnom istinom.
Kabir, istaknuti indijski mistični pjesnik iz 15. stoljeća, podjednako je nadahnjivao učene kao i neuke. Njegova devocijska poezija odražava spoj vedskih znanja i sufijskog misticizma. Podučava da je Bog u svemu, da su ljubav i čisto srce na prvom mjestu te potiče na traganje za božanskim koje boravi u srcu. Svoju poruku prenosi kroz lako razumljive metafore, a nadahnuće pronalazi u svakodnevnom životu. Snaga njegovih stihova proizlazi iz toga što je propovijedao ono što je živio, odnosno živio ono što je propovijedao.
Hafiz Širazi, iranski pjesnik iz XIV. stoljeća, zarana se upoznao i nadahnuo poezijom velikih pjesnika-mistika: Sadija, Rumija i Atara Nišapurija. U mladosti susreće svog duhovnog učitelja koji prepoznaje njegov pjesnički dar te ga upućuje na potragu za onim uzvišenim u kojoj se bitno ne spoznaje riječima i razumom, nego srcem i predanošću. Hafizov Divan odraz je te potrage i jedno od najznačajnijih djela iranske književnosti. Njegovi stihovi duboke sufijske simbolike skrivaju tajne o smislu čovjekova života.