Tijekom renesanse, dok je Europa doživljavala procvat u svim područjima znanja, u Indiji se rodio čovjek koji će kao car Hindustana usmjeriti svoje snage na ostvarenje odvažne društvene, političke i duhovne vizije: skladnog suživota različitih naroda i religija u svom carstvu. Njegovo ime bilo je Abu’l-fath Jalal-ud-din Muhammad Akbar.
Mnogo je toga dokumentirano što opravdava dodatak njegovu imenu – “Veliki”. Dvorski pisari, umjetnici i pjesnici imali su zadatak da bilježe događaje iz njegova života i vladavine. Pratili su ga na ratištima, u lovu i drugdje pa je tako nastala dragocjena riznica podataka koji nam omogućuje uvid u mnoge aspekte života ovog nesvakidašnjeg čovjeka: nemilosrdnog mogulskog osvajača, brižnog i liberalnog hinduskog kralja, neškolovanog, ali prosvijetljenog sufijskog mistika, velikodušnog pokrovitelja jedinstvene mješavine indoperzijske kulture, utemeljitelja revolucionarne sinkretičke religije.
Povjesničari se uglavnom slažu oko činjenica: Akbar Veliki, treći mogulski car iz loze Timura Lenka, u dalekom srodstvu s Džingis-kanom, imao je trinaest godina kada je naslijedio prijestolje od svog oca Humayuna. Kao mladi princ, nije bio sklon knjiškom učenju pa je ostao nepismen. Umjesto da uči matematiku, povijest i filozofiju, što bi dolikovalo mogulskom princu, djetinjstvo je proveo u lovu, pripitomljavanju divljih slonova, lovu sa sokolovima i utrkama golubova. Stoga začuđuje da je kasnije kao kralj navodno nadgledao pisanje, prevođenje i ilustriranje izvanrednih djela, kao i njegovo velikodušno pokroviteljstvo umjetnika, glazbenika i pjesnika na svom dvoru. Osim toga, posjedovao je biblioteku od 24000 knjiga na hinduskom, perzijskom, grčkom, kašmirskom i arapskom jeziku, a kako je bio nepismen, čitali su mu ih njegovi dvorjani.
Do kraja 16. stoljeća Akbar je vladao nedvojbeno najvećim i najbogatijim carstvom na svijetu. Između bitaka koje su služile učvršćivanju njegova carstva koje se širilo, Akbar je uživao u spektakularnim i pompoznim lovovima zvanim qumarghas. To je bio prikaz mogulske moći kao i način procjene borbene spremnosti lokalnih radža na njihovim matičnim teritorijima. Stoga je kao grom iz vedra neba stigla vijest da je neposredno prije ulaska na lovište, iznenada otkazao sve dogovore i zapovjedio da se nijedna životinja ili ptica ne ozlijede. To je bilo 1578. godine, kada je imao 35 godina. Dvorski povjesničar Abu’l Fazl ibn Mubarak, autor Akbarname1, nazvao je to “božanskim bljeskom svjetla”. Muhammad Arif Quandahari, dvorski kroničar i autor knjige Ta’rikh-i-Akbari, opisuje to kao “božanski poziv”, a čak je i Abdal Quadir Badauni, pjesnik, prevoditelj i pisac, za kojeg se zna da je bio kritičan prema Akbarovim religioznim pogledima, opisao to kao “stanje Božje milosti”.
Središnji stup u Dvorani za privatne audijencije, Diwan-i-Khas.
Iz svih dobro dokumentiranih izvještaja čini se da je Akbar doživio ono što bi se moglo nazvati jednom vrstom duhovnog buđenja koje je promijenilo tijek njegove vladavine. Od tada je pozivao učenjake i mislioce svih religija i sekti u Ibadat Khanu, Kuću štovanja. Sufijski, sunitski i šijitski učenjaci sudjelovali su u dubokim raspravama s brahmanima, džainima, budističkim, zoroastrijskim, židovskim i kršćanskim misliocima, tako da je Akbar imao priliku procijeniti valjanost njihovih različitih uvjerenja. Zaključio je: “Istina je stanovnik svakog mjesta… Mudri ljudi mogu se naći u svim religijama, a ljudi koji žive asketskim životom te primatelji Božje objave i činitelji čuda nalaze se u svim narodima.” To je postalo temelj za načela po kojima će Akbar od tada upravljati svojim carstvom; svi su ljudi mogli živjeti i štovati Boga kako su htjeli, a u svim pravnim pitanjima ljudi svih religija bili su tretirani jednako, što je rezultiralo društvenom, kulturnom i duhovnom slobodom za koju se povjesničari slažu da je bila dotad nezabilježena.
Je li taj “bljesak uvida” o kojem govore Akbarovi dvorski kroničari bio kulminacija neprestanog ljudskog traganja za nečim uzvišenijim? Je li njegov nutarnji poriv da djetinjstvo provede u izravnom dodiru s prirodom bio motiviran nastojanjem da sam vidi i neposredno doživi život, a ne kroz teorijska znanja i formalno obrazovanje? Čini se da se to nastavilo i u odrasloj dobi jer je Henriques, isusovački svećenik koji je posjetio Akbarov dvor u Fatehpur Sikriju, napisao da se cara često moglo vidjeti kako “striže deve, teše kamen, siječe drvo ili kuje željezo, s jednakim marom kao da je zauzet vlastitim pozivom.”
Što je moglo natjerati svemoćnog monarha da se bavi tim aktivnostima? Jesu li nemir i melankolija koje su njegovi životopisci zabilježili u njegovoj dvadesetoj godini bili znak duboke krize? Je li slijedom toga njegovo zadubljivanje u duhovne rasprave bilo potraga za smislom? Čini se da je Akbar pronašao odgovore u načelima harmonije i jedinstva sadržanim u sufijskom učenju Sulh-i-kul2 koja je odlučno nastojao primijeniti u sve aspekte svoje vladavine, utkivajući ih u vjersko, društveno, ekonomsko, političko i umjetničko tkivo tog vremena.
Veliki mogulski car očito je počeo oblikovati novi identitet koji je odražavao kozmopolitsku prirodu njegovih uvjerenja. Dan je započinjao hinduističkim obredom štovanja jutarnjeg Sunca. Nosio je tilak na čelu, rakhi ili zaštitnu narukvicu, i zabranjivao je klanje krava. Odredio je da se u skladu sa zoroastrijskim obredom u Fatehpur Sikriju održava sveta vatra. Pridržavao se postova prema džainističkoj i budističkoj tradiciji, ponavljao je mantre i preispitivao svoju savjest u nastojanju da pronađe etički kodeks koji bi ga učinio boljom osobom i kraljem dostojnim svojih podanika. U pismu kralju Španjolske Filipu II. napisao je da dobri carevi moraju težiti “mogućnosti utvrđivanja istine, što je najplemenitiji cilj ljudskog intelekta”.
Harmonija se također konkretno odražavala u državnim pitanjima i u raznolikosti njegovih dvorjana, čije hinduističko, muslimansko, radžputsko i iransko porijeklo nije bilo prepreka u složnom obavljanju njihovih obaveza i dužnosti. Na zaprepaštenje klerika, Akbar je ukinuo džiziju, porez koji su plaćali svi nemuslimani te porez koji se prikupljao na svetim hinduističkim mjestima, proglašavajući da je moralno pogrešno kažnjavati bilo koga u potrazi za božanskim svjetlom. Izgrađene su ceste s prenoćištima za odmor hodočasnika, a karavan-saraji su podignuti za smještaj i prehranu siromaha. Osim toga, zabranjen je prisilni sati3, dopušten ponovni brak udovica, a zakonska dob za udaju podignuta je na 16 godina za dječake, odnosno 14 za djevojčice.
U njegovoj Maktab Khani, Kući prijevoda, nastajao je jedinstveni niz indoperzijske književnosti; ugledni krug pisaca i teologa započeo je prevođenje Mahabharate i Veda sa sanskrta na perzijski. Akbar je vjerovao da bi “sklad bio potaknut kad bi se muslimani upoznali s tim drevnim sustavom mišljenja”. Kako bi unaprijedio taj duh razumijevanja i sloge, naručio je prijevode svezaka na perzijski, arapski i grčki kako bi svi “mogli imati zadovoljstvo koristiti i tražiti božansku istinu”.
Uz ove prijevode nalazile su se i raskošne ilustracije u mješavini perzijskih i indijskih stilova, koje ujedno odražavaju utjecaj zapada. Akbarova Tasveer Khana, Kuća umjetnosti, bila je prepuna umjetnika koji su marljivo radili na minijaturama s pigmentima načinjenim od tučenog zlata i srebra, lapis lazulija, bakra i šafrana. Kaligrafi i pisari dobili su zadatak da kopiraju sveti Kuran. Arhitektonski stil nazvan akbari, amalgam hinduističkih, budističkih, džainskih i islamskih obilježja, počeo je oblikovati krajolik Hindustana u obliku džamija, hramova, palača i vrtnih grobnica.
Akbar je bio toliko duboko nadahnut da pomiri razlike koje su dijelile njegovo carstvo i toliko uvjeren u zajedničku osnovu između različitih vjera, da se čak usudio predložiti novu religiju nazvanu Din-i-Ilahi, koja je bila svojevrsna sinteza elemenata islama, hinduizma i zoroastrizma, ali je također uključivala načela budizma, džainizma i kršćanstva. Više od religije, bio je to osobni moralni kodeks koji se usvajao po vlastitom izboru, a koji je nastojao izgraditi bratstvo i povezati različite zajednice koje su sačinjavale njegovo carstvo.
Jahāngīrijeva palača koju je Akbar dao sagraditi za svoga sina.
Osvrnemo li se u prošlost, primijetit ćemo da, kada je civilizacija u usponu, često postoji vođa čija se odvažnost i golema snaga kristaliziraju u izgradnji pogodnog okruženja, ne samo za nekolicinu, već za sve. To su nerijetko kontroverzne ličnosti jer oni veslaju protiv struje, uzburkavaju vodu oko sebe, kao što su uzburkani i unutar sebe, duboko zaranjajući kako bi pronašli svjetlo. Akbar je nedvojbeno bio izniman kralj u stalnoj uzburkanosti i zbog toga je bio i osuđivan. Islamski čistunci su ga ocrnjivali, mitovi i legende su ga obogotvorili, Bollywood ga je romantizirao, a šaljive narodne priče o Akbaru i njegovu savjetniku bramanu Birbalu su ga humanizirale.
Kako god ga se promatra, Akbar ostaje inspirativan primjer, filozof-kralj čiji je život bio obilježen iskrenom potragom za jedinstvom i harmonijom te popraćen hrabrošću da to oživotvori. Moćni monarh koji je razlučivao bitno od nebitnog, car čija je vjera u racionalno istraživanje bila jednaka njegovoj dubokoj vjeri u Boga, vladar koji je izabrao toleranciju nad predrasudama, empatiju nad ravnodušnošću i jedinstvo umjesto odvojenosti. U konačnici, vizionar iz prošlosti čiji primjer razboritosti i pomirljivosti može poslužiti današnjim ljudima za izgradnju svjetlije budućnosti.
1 Kronika Akbarove vladavine, koju je naručio sam Akbar, napisana je na perzijskom, književnom jeziku Mogula.
2 Sufijsko učenje sulh-i-kul, “mir sa svima”, isključuje svaku netrpeljivost,
a u raznolikosti mnoštva vidi odraz Jednog.
3 Indijski običaj spaljivanja udovica na pogrebnoj lomači svojih supružnika.
Autor: Manjula Nanavati
S engleskog prevela: Helena Marković
