Vede

Mahabharata – 2. dio

Mahabharata sadrži temeljna indijska filozofska učenja o svemiru, prirodi i čovjeku. Između ostalog, govori i o sustavu moralnih vrijednosti koje se mijenaju i opadaju prolaskom četiriju yuga, velikih vremenskih ciklusa postojanja čovječanstva: od zlatnog, preko srebrnog i brončanog, do našeg željeznog doba ili kaliyuge. Mahabharata se smatra autoritetom u pravilima etičkog ponašanja koje je polazište za duhovni razvoj pa je bez obzira na prostornu i vremensku udaljenost njena poruka aktualna i današnjim stremiteljima.

Mahabharata – 1. dio

Drevni indijski ep Mahabharata u sebi objedinjuje indijsku povijest, mitologiju, teologiju i filozofiju, kao i etički sustav vrijednosti s jednostavnim, razumljivim porukama namijenjenim čovjeku koji se pita kako ispravno živjeti. Vrline su za njih bile osnovno sredstvo duhovnog razvoja čovjeka, a njihovo pomanjkanje znak propadanja čovječanstva. Iako se stara indijska civilizacija u mnogočemu razlikuje od današnje, težnja i potreba čovjeka nekad i danas ostale su iste: ostvariti život primjeren čovjeku.

Filozofija Upanišada

Upanišade, jedan od najstarijih filozofskih tekstova, zaključni su dio Veda i sadrže sintezu temeljnih učenja drevne indijske misli. Upanišade daju odgovore na pitanja o životu i smrti, o vezi između čovjeka i univerzuma te pokazuju put koji ima polaznu točku, ali i cilj, a to je spoznaja apsolutne stvarnosti. Središnja ideja Upanišada jest da je najdublja bit čovjeka istovjetna biti univerzuma. Spoznajom toga jedinstva čovjek se oslobađa kruga rođenja i smrti.