Velika pjesma o plemenu Bharata

Ovaj stari indijski ep često nazivaju indijskom enciklopedijom povijesti i mitologije, politike, zakona, teologije i filozofije. Osim povijesnih elemenata koji ocrtavaju razvoj i promjene unutar drevne arijske civilizacije, Mahabharata odražava kako svijet jedne od najstarijih poznatih religija, religije Veda, tako i svijet povijesno puno mlađeg hinduizma. Najstarija i danas temeljna indijska filozofska učenja o svemiru, prirodi i čovjeku progovaraju kroz stihove, mitološka bića, simbole, parabole, kroz nebrojene stranice Mahabharate.

Danas se taj tekst smatra jednim od najopsežnijih epova u svjetskoj književnosti; prema predaji, sadrži sto tisuća sloka (staroindijski dvostih).

Starost Mahabharate procjenjuje se samo približno, na temelju određenih povijesnih, društvenih i kulturoloških činjenica. Vjeruje se da je cjeloviti oblik epa nastao u razdoblju od IV. do III. st. pr. Kr. Međutim, sami događaji opisani u epu vezuju se za tzv. vedsko razdoblje indijske civilizacije (1500. – 600. g. pr. Kr.). Pretpostavlja se da je tom razdoblju prethodila arijska ekspanzija dolinom Gangesa te da se sadržaj epa odnosi na već strukturiranu civilizaciju unutar koje su se vodile borbe među vladarima kraljevstava na sjeveru Indije.

Smatra se da je Mahabharata kao cjeloviti tekst stvarana stoljećima postupnim dodavanjem novih epizoda, priča i legendi koje su nosile određenu poruku i bile više ili manje vezane za osnovnu jezgru epa, a to je sukob dvaju ogranaka kraljevske loze u plemenu Bharata.

Iako Mahabharata još uvijek u mnogočemu predstavlja zagonetku, ipak nije potpuno nedostupna i nerazumljiva današnjem čovjeku. Ne ulazeći u njezin složen teološki simbolizam, niti u složene filozofske sustave i pojmove, pokušat ćemo dotaknuti poruke koje taj drevni pedagoški tekst namjenjuje – ne teologu ili mudracu, već čovjeku koji svakodnevno živi svoje dane i često se pita: Kako? Dotaknut ćemo, dakle, jedan aspekt etike starih Arijaca u kojem oni vrlinu drže osnovnim sredstvom duhovnog razvoja čovjeka kao bića i čovječanstva kao cjeline. Vrlina je za njih odgovor na pitanje kako živjeti, odnosno pomanjkanje vrline uzrokuje propadanje čovječanstva. Poruke koje nam prenosi taj aspekt Mahabharate jednostavne su, razumljive i začuđujuće aktualne pa stoga mogu biti bliske današnjem čovjeku.

Mahabharatu se često naziva petom Vedom te se smatra autoritetom u pravilima etičkog ponašanja. Unutar drevnih arijskih učenja o rađanju i životu svemira te filozofskih postavki o uređenim odnosima unutar prirode, čovjek u Mahabharati predstavlja element koji povezuje različite svjetove, svijet zakona ili Neba i svijet materije ili zemlje. Čovjek je biće čiji je zadatak uspinjanje k nebeskom svijetu. Međutim, kaže Maha­bharata, uspon počinje i odvija se unutar čovjeka, u njegovoj vlastitoj duši. O tome će ovisiti i njegovo djelovanje u zemaljskom svijetu. Što je duša čovjeka više okrenuta vrijednostima Neba, to je život čovjeka plemenitiji, a djela pravednija. Tako se zakoni Neba odražavaju i na dio prirode koji zovemo čovjekom, ostvaruje se veza između Neba i zemlje, a na dobrobit svih ostalih bića.

Cilj uspona duše stapanje je s božanskim, besmrtnost, a sredstvo kojim to čovjek postiže moralna je čistoća.

Mahabharata iznosi sustav vrijednosti pomoću kojih čovjek treba ispravno živjeti, odnosno pomoću kojih disciplinira um i volju te ispravno djeluje.

Mahabharata-Krishna-i-ArjunaISPRAVNO DJELOVANJE

“Na ovome svijetu čovjek može steći glasovito ime na dva načina: uzdržavajući se od oštrih riječi i prezirući loše ljude. Vlastite volje nemaju ni žena koja žudi za čovjekom kojeg drugi obožavaju, ni čovjek koji poštuje drugoga samo zato što ga drugi poštuju. Želje su siromašnoga i gnjev slaboga kao trnje zabodeno u tijelo. Svuda je hvaljen onaj koji nije ljubomoran na druge, ljubazan je prema slabima, ne prepire se i ne govori oholo i nije zlopamtilo. Onaj tko osjeća sram, makar njegovi grijesi bili samo njemu poznati, visoko se poštuje među ljudima.”

Opraštanje
“Uvredu treba oprostiti onome tko ti je prije učinio neko dobro, makar bio kriv pred tobom i za tešku nepravdu. Sjeti se dobra koje ti je učinio. I onima koji vrijeđaju zbog svojega neznanja i ludosti, treba oprostiti, jer čovjek teško stječe mudrost.”

Mahabharata-rukopis-i-prikazGnjev
“Gnjev je pogubitelj ljudi, ali i njihov tvoritelj. Gnjev je korijen svega blagostanja i sve neimaštine. Nema djela koje ljutit čovjek neće učiniti ni riječi koju neće izustiti. Ljutit čovjek pada u grijeh. Ubit će čak i svojega učitelja, a starije će uvrijediti oštrim riječima. Ne može razlučiti što treba reći, a što ne. U bijesu može ubiti i nevinoga, a ukazati poštovanje onome koji zaslužuje smrt. Kako onda netko poput mene smije puštati na volju gnjevu kad je on tako poguban za svijet? Mudar čovjek koji, premda uvrijeđen, ne dopusti da ga to raspinje, raduje se na onome svijetu jer je ravnodušnošću nadvisio uvredu svojega zlotvora. Samo se neznalicama čini da je gnjev isto što i snaga… Da među ljudima nema onih koji su strpljivi i snošljivi kao Zemlja, ne bi na svijetu bilo mira, nego samo neprestano ratovanje koje izaziva gnjev…”

Mahabharata-kotac-dharmeBol
“Ako osjećaš da te jad preteško pritišće, moraš ga suzbijati, a ne prepuštati mu se. Duševna se bol ubija mudrošću kao što se tjelesna ubija lijekom. Mudrost ima tu moć, ali oni koji su nerazumni, nikada ne steknu duševni mir. Djela učinjena u prethodnom životu neumitno prate čovjeka u ovom sadašnjem, i u kojemu ih je obliku čovjek učinio, u tom će obliku uživati ili trpjeti njihove plodove. Čovjeku je vlastita duša najveći prijatelj, a može mu postati i najopasniji neprijatelj.”

Mahabharata-reljef-Kailisanta-EluraDjelovanje
“Ja ništa ne činim željno iščekujući plodove djelovanja. Dužnost mi je da dam i ja dajem… Činim najbolje što mogu i izvršavam ono što obiteljski čovjek mora izvršavati, a ne obazirem se hoće li to uroditi kakvim plodom ili neće. Uzor su mi dobri i mudri i ne očekujem plodove svojih djela, već se trudim da ne prestupim odredbe Veda. Moje srce privlači pravednost po sebi. A onaj koji žudi da obere njezine plodove, varalica je i nikada se tih plodova ne domogne, kao ni onaj tko u nju sumnja, i to upravo zbog te kolebljivosti. Zato ti govorim kako mi Vede nalažu jer one su u tome najviši sudac. Nikada ne sumnjaj u vrlinu!… Luda koja sumnja u vjeru i oslanja se na dokaze proistekle iz svojega vlastita uma, ne obazire se ni na kakve druge dokaze i vidi samo vanjski svijet koji zadovoljava njezina osjetila, a slijepa je za sve ostalo. Djelovanje na ovome svijetu ima svoje plodove i u vječnosti, premda ih sada ne možeš vidjeti. Ne sumnjaj u pravdu i ne kleveći Boga koji je gospodar svih stvorenja, već uči kako da ga upoznaš! Pokloni se onome čijom milošću smrtni čovjek stječe besmrtnost.”

Mahabharata-statuaPravda
“Tisuće majki i očeva, stotine sinova i supruga rađaju se na ovome svijetu i s njega odlaze, a oni što poslije njih dolaze, na isti će način otići. Nađe se tisuće prilika za radovanje i na stotine prilika za strahovanje. Iz dana u dan to može uznemiravati nepostojana, ali nikada mudra čovjeka… Nitko ne bi smio odbaciti pravednost ni radi zadovoljstva ni radi požude, a ni zbog straha. Pravdu ne treba zaboraviti čak ni radi samog života! Pravda je vječna, a bol i zadovoljstvo su prolazni. Duša je vječna, a prolazni su uzroci njezina vezivanja s tijelom.”

Pobjeda
“Onda Yudhišthira, problijedivši pri pogledu na Duryodhaninu vojsku, oslovi Arđunu: -Arđuno, možemo li doista svladati tu golemu vojsku? Pred njom je Bhišma, naš nepobjedivi djed. Vojska je Kurua doista tolika da se pitam kako bismo je mogli nadjačati. Na to će Arđuna: – Kralju, oni koji žele pobjedu, ne pobjeđuju toliko snagom i smionošću koliko istinom, obazrivošću, pravednošću i trudom. Treba razlučiti pravdu od nepravde, razumjeti što je gramzivost, pa onda uložiti napor i započeti bitku bez oholosti, jer pobjeda je tamo gdje je i pravda.”

Nastavak u sljedećem broju…

Autor: Ana Jončić