Učenje Siddharte Gautame Buddhe sadržano u "četiri plemenite istine" ima za cilj nadilaženje patnje. Praktični savjeti za realizaciju tog cilja sadržani su u mnogim budističkim tekstovima, a najpoznatiji je Dhammapada – Put ispravnosti za koji se kaže da je najčišće zabilježeno učenje Buddhe. Život je put koji čovjeka vodi kroz različite okolnosti i moguće stranputice, ali u konačnici sve ovisi o njegovoj volji, nastojanju i odabiru koji se kloni krajnosti.
Čini se da nekima sve polazi za rukom, dok drugima malo toga. Ipak, svatko od nas, čak i onaj koji se osjeća slab i usamljen, ima sposobnost napredovati do postavljenog cilja. Mali, ali ustrajni koraci i uspjesi ispunit će nas samopouzdanjem i voljom i malo-pomalo dovesti do pobjede. Bitno je ostaviti postrani uspoređivanja i natjecanja, umjetnost se sastoji u tome da budemo ono što jesmo. I ako smo ustrajni u nastojanju, uvijek će se naći pomagača na putu do pobjede.
Drevne tradicije definiraju svijest kao polazište, proces i cilj evolucije svakog živog bića. Od svih živih bića na Zemlji čovjek ima najrazvijeniju svijest pa se ipak nalazi tek u jednoj od etapa razvoja svoje ljudske svijesti. Razvoj čovjeka podrazumijeva buđenje svijesti kroz svakodnevne kušnje koje vode nutarnjoj transformaciji. Širenje svijesti uključuje voljni napor koji oživljava i pokreće sve njegove dimenzije i harmonizira ih. Njegovo djelovanje tada postaje ispravno i očituje pravu prirodu čovjeka.
Klasična filozofija svijet promatra kao uređenu cjelinu u kojoj je sve podvrgnuto zakonima prirode. Indijska filozofija govori o zakonu dharme koji usmjerava razvoj svakog oblika života i njihov međusobni odnos. Svaki oblik života slijedi i izražava tu zakonitost na sebi svojstven način; sve ima svoju dharmu ili dužnost koju treba ostvariti. Čovjek ispunjava svoju dužnost slijedeći kroz život moralni zakon koji je bit njegove ljudske prirode. Time zauzima pripadajuće mjesto u sveopćoj uređenosti svijeta.
Sve tradicije govore o čovjekovoj dvojnoj prirodi između kojih posreduje psiha. Unutar nje susreću se impulsi duhovnog i materijalnog svijeta, a o njenoj čistoći ovisi prenošenje duhovnih impulsa u svakodnevni život čovjeka te tako ostvarenje harmonije. Mit o Psihi govori nam o putu koji prolazi svaka ljudska duša da bi ostvarila svoju svrhu, a to je konačno uspostavljanje harmonije između vlastite duhovne i materijalne prirode.
Pitagorejsko obrazovanje slijedilo je osnovno načelo njihove filozofije, a to je harmonija. Ključnu ulogu u obrazovanju pitagorejaca imali su znanje i pravila čistog života. Cilj je bio uspostaviti harmoniju čovjeka sa samim sobom i sa zajednicom u kojoj živi. Simbol harmonije u svim odnosima bilo je prijateljstvo; biti prijatelj svemu bio je pokazatelj da čovjek može živjeti u harmoniji s čitavim kozmosom.
Mahabharata sadrži temeljna indijska filozofska učenja o svemiru, prirodi i čovjeku. Između ostalog, govori i o sustavu moralnih vrijednosti koje se mijenaju i opadaju prolaskom četiriju yuga, velikih vremenskih ciklusa postojanja čovječanstva: od zlatnog, preko srebrnog i brončanog, do našeg željeznog doba ili kaliyuge. Mahabharata se smatra autoritetom u pravilima etičkog ponašanja koje je polazište za duhovni razvoj pa je bez obzira na prostornu i vremensku udaljenost njena poruka aktualna i današnjim stremiteljima.
Drevni indijski ep Mahabharata u sebi objedinjuje indijsku povijest, mitologiju, teologiju i filozofiju, kao i etički sustav vrijednosti s jednostavnim, razumljivim porukama namijenjenim čovjeku koji se pita kako ispravno živjeti. Vrline su za njih bile osnovno sredstvo duhovnog razvoja čovjeka, a njihovo pomanjkanje znak propadanja čovječanstva. Iako se stara indijska civilizacija u mnogočemu razlikuje od današnje, težnja i potreba čovjeka nekad i danas ostale su iste: ostvariti život primjeren čovjeku.
U svom Mitu o pećini Platon na alegoričan način govori o čovjekovom traganju za spoznajom. Pećina ili "stan u tamnici" metafora je mraka neznanja koje proizlazi iz naše vezanosti isključivo za ono što prenose fizička osjetila, zbog čega je slika stvarnosti sužena samo na pojavni svijet. Da bi se ugledalo Sunce i sagledala istinska stvarnost, nužno je uložiti napor za oslobađanje iz pećine. Potom je dužnost oslobođenika to znanje i iskustvo prenijeti onima koji i dalje žive u pećini neznanja.
Prema indijskoj tradiciji, univerzum živi tijekom svojih velikih ciklusa aktivnosti i neaktivnosti, tijekom svojih "dana" i "noći". Sve je podvrgnuto zakonu ciklusa, pa tako i čovjek koji svoje cikluse aktivnosti i neaktivnosti naziva "život" i "smrt". Bezbrojnim ciklusima života i smrti on prolazi putem usavršavanja sve dok se ne ostvari kao čovjek.