Kroz povijest susrećemo čovjeka koji pleše pri rođenju, smrti, radu, odmoru, religijskim svečanostima, ratu i miru.
U potrazi za izvorima plesa neizbježno dolazimo do toga da se ples prvobitno smatrao svetim činom i bio najizravnije povezan s duhovnom stranom života pojedine kulture. Bio je dio ceremonija, sakralnih svečanosti i tako predstavljao način ostvarenja veze s ritmom prirode, način uključenja čovjeka u veliku harmoniju univerzuma. U mnogim su drevnim kulturama plesači i plesačice posebno pripremani za ovu ulogu zbog čega su uživali i poseban položaj u društvu.
Brojni stari narodi povezivali su ples s prvobitnim pokretom stvaranja univerzuma i pripisivali ga različitim božanstvima. Pripisujući plesu božansko podrijetlo, u njemu su vidjeli mogućnost čovjekovog aktivnog sudjelovanja u ritmu univerzuma. Značaj i moć plesa nalazi se u pružanju intuitivne spoznaje o vječnoj promjeni, o tome da ništa na ovom svijetu nije konačno, da se sve kreće, sve neprekidno pleše. Spoznaja o tome značila je za čovjeka skladno povezivanje naizgled nespojivih stvari kao što su život i smrt, rat i mir, samoća i zajedništvo.
PLES U DREVNIM KULTURAMA
Egipat
Visok stupanj plesnog umijeća i glazbenog obrazovanja stjecao se u Egiptu u posebnim umjetničkim školama vezanim uz hramove. Egipatski su svećenici i sami izvodili dio kultnih plesova pa su se također školovali za ples i glazbu. Sačuvano je više prikaza svećenika u plesnim položajima. Ceremonije posvećene određenim božanstvima zahtijevale su veliko tjelesno umijeće i visok domet u umjetnosti pokreta. Stoga su u stalnoj službi u hramovima postojali zborovi pjevača, svirača i plesača.
Osim pri hramovima, škole za ples i glazbu postojale su i u okviru faraonskih palača, jer je dvor također imao svoje plesače, pjevače i glazbenike. U razdoblju Stare i djelomično Srednje države dvorske su i hramske skupine plesača bile strogo odijeljene.
Najizrazitiji je primjer sakralnog plesa tzv. “strogi ples” iz doba Stare države. Ovaj ples s uspravno postavljenim tijelom i romboidno uzdignutim rukama s dlanovima okrenutim prema gore bio je izraz sabranosti i usredotočenosti na sakralno.
Osim ovog, postojao je i ples s akrobatskim elementima proizišao iz pretpovijesnih ekstatičkih plesova. U Srednjoj državi ovi plesovi poprimaju i sportske elemente te najčešće postaju sami sebi svrhom. U trenucima kad i jesu u funkciji slavljenja nekog božanstva, oni su manifestacija virtuoznosti i izraz vještine pokreta samog izvođača. Plesačice takvih plesova iz Stare i Srednje države prikazane su kose glatko začešljane u pletenicu na čijem je kraju pričvršćena kugla, dok su na prikazima istih plesova iz razdoblja Nove države plesačice razbarušene kose zbog brzih i neobuzdanih pokreta. U tom posljednjem razdoblju života drevnog Egipta plesovi s akrobatskim elementima još više se udaljavaju od svoje prvobitne uloge te dobivaju egzibicionistički karakter.
Prema egipatskim mitovima, božica plesa, glazbe i ljubavi bila je božica Hathor, koja je kao Majka svijeta ujedno i jedno od glavnih egipatskih božanstava. Ostalo je zapisano: “Bogovi sviraju na sistru, a božice za nju plešu.” U vrijeme sakralnih svečanosti u čast božice Hathor sam je faraon predvodio svečani ples praćen zborom pjevača. Jedna od takvih svetkovina održavala se u Denderi i trajala je pet dana, praćena različitim ceremonijama i velikim slavljem. Jedna od himni posvećena ovoj božici iz kasnijeg razdoblja Egipta ostala je zabilježena u tebanskoj regiji, u Medamudu:
Dođi, božice od zlata, ti koja se hraniš pjesmama.
Ti, čije je srce zasićeno plesom.
Ti, koju klicanja čine sjajnom u trenucima odmora
I koju plesovi razvesele tijekom noći.
Dođi, uđi u to mjesto opojnosti,
U ovu dvoranu radosti.
Svečanosti u čast ove božice održavale su se diljem Egipta u različitim dijelovima godine.
Antička Grčka
Početni poticaji klasičnih ostvarenja na tlu antičke Grčke dolaze iz velikih egejsko-mediteranskih civilizacija koje su prethodile Heladi, a to su minojska i mikenska civilizacija. Plesom se posebno ističe minojska kultura, nazvana po legendarnom kretskom kralju Minosu, a cvala je od trećeg do sredine drugog tisućljeća. Na temelju arheoloških pronalazaka i književnih izvora vidljivo je da su minojski Krećani bili narod s neobično razvijenim smislom za umjetnost te osobito nadareni za ples.
Prema predaji, najstariji ples uopće bio je onaj kretskih Kureta, legendarnih pratilaca božice Reje, Velike Majke Zemlje i božice plodnosti. Ples Kureta bio je bučan, gotovo divlji ples sa skokovima uz lupanje oružjem i snažne krikove. Prema legendi, sama je božica Rea potaknula Kurete na taj ples kako bi njihovo zaglušno kretanje prigušilo plač njezina sina Zeusa i tako ga spasilo od oca Krona koji ga je htio progutati.
Identitet Kureta nije sa sigurnošću utvrđen. Legende govore o Kuretima kao o “sinovima Zemlje”, stoga nije isključeno da su bili pripadnici ili čak vračevi drevnog kretskog plemena koje je njegovalo posebnu vrstu plesa.
Kad je riječ o ritmičko-zvučnoj pratnji kretskih plesova, ona se prije svega sastojala od topota plesnih koraka, udaranja dlanom o dlan, o štapove ili metalne predmete. Služili su se i brojnim glazbalima: sitnim ručnim zvončićima, egipatskom sistrom, ručnim bubnjem i metalnim činelama. Poznavali su i jednostavnu frulu, dvojnice, panovu frulu, gajde, a od instrumenata sa strunama liru sa sedam žica.
U klasično su doba Grci nerado priznavali Kretu za ishodište svoje kulture, a Krećane za svoje učitelje plesa. Novija otkrića, međutim, pokazuju da su kretska kultura i umjetnost znatno utjecale na kasniji kulturni razvoj čitave Helade.
Razdoblje klasične Grčke
U čitavom razdoblju klasične Grčke ples je bio blisko povezan s pjesništvom i glazbom. Osnovno što je povezivalo ova tri vida umjetničkog izražavanja bio je ritam kojem su stari Grci pridavali posebno značenje u izazivanju ili izražavanju raspoloženja i osjećaja.
Prema Platonu, jedinstvo plesa, pjesništva i glazbe najviše je dolazilo do izražaja u plesovima posvećenim bogovima. Ples se posebno vezivao uz Apolona, Aresa, Pana i Dioniza.
Učestali simbolički plesni oblik bilo je kolo kao magični krug. Jedno od najpoznatijih kola koje se plesalo u staroj Grčkoj nazivalo se geran – “ždral”. To mješovito kolo mladića i djevojaka podrijetlom je s Krete. Njegova vijugava i spiralna zaplitanja i otplitanja navela su mnoge autore da ga povežu s mitom o Tezeju i Arijadni.
Plutarh navodi da je atenski junak Tezej, nakon što je u srcu labirinta ubio Minotaura, krenuo brodom prema domovini zajedno s Arijadnom i svojim štićenicima. Na putu su se iskrcali na otoku Delu, gdje je Tezej postavio Afroditin kip koji mu je darovala Arijadna. Zatim je s mladom družinom zaplesao oko oltara božice, vodeći kolo mladića i djevojaka. U ovom plesu oslobođenih iz labirinta Plutarh je vidio podrijetlo kola geran.
Kao i mnogi drugi stari narodi, Grci su postanak svijeta povezivali s plesom, a sam ples s kozmičkim zbivanjima. Mit kaže da je bog ljubavi Eros unio red u kaos svijeta tako što je ujedinio elemente i stvorio veliki ples postanka. Odrazom tog praplesa Grci su smatrali i putanje sjajnih pojava na nebeskom svodu te su kretanje planeta nazivali “kozmičkim plesom”.
U najljepše likovno i književno ovjekovječene ženske obredne plesove antike spadaju oni koji su obično obuhvaćeni zajedničkim nazivom “ples karijatida”. Karijatide su bile djevojke iz grada Karije na Peloponezu, kćeri iz uglednijih lakedemonskih obitelji, svećenice u hramu božice Artemide, koje su njoj u čast plesale na njezinoj godišnjoj svetkovini. Svečano odjevene djevojke s košarom na glavi svojim su otmjenim držanjem i dostojanstvenim kretanjem nadahnjivale starogrčke umjetnike da u kamen uklešu likove karijatida kakvi se još i danas koriste u arhitekturi kao ukrasni stupovi hramova i palača.
Podrijetlo plesa karijatida ne može se sa sigurnošću utvrditi. Prema jednoj predaji, ples karijatida “izmislili” su Dioskuri – Kastor i Poluks, koje neki smatraju osnivačima ratničkog plesa, tako da bi prema tome ovaj djevojački ples imao herojski karakter.
U obrazovanju mladića u Grčkoj, pogotovo u Sparti, važno je mjesto zauzimalo vježbanje u plesovima s borbenim motivima. Klasični spartanski odgoj u znaku samodiscipline i neustrašivosti bio je usmjeren k razvijanju vojničkih vrlina. Snagu, vještinu, hrabrost i srčanost, vrline potrebne za ispravno izvođenje ovih plesova, mladići su trebali pokazati i u ratu. Stoga je nerijetko bio slučaj da su Grci svoje vojskovođe nazivali “plesačima”. Na jednom od pronađenih spomen-stupova palom junaku stoji uklesan natpis: Ilatonu, vrsnom prvom plesaču bitke, diže ovaj spomenik zahvalno građanstvo.
Grčke plesove s motivima borbe općenito se može podijeliti na plesove s oružjem i plesove bez oružja.
Najpoznatiji grčki borbeni ples s oružjem, koji se održao oko tri tisućljeća, zove se piriha. O postanku pirihe govore mnoge legende. U Sparti su stvarateljima pirihe smatrali mitske blizance Kastora i Poluksa, a njihov je ples na fruli pratila Atena Palada. U nekim su pak krajevima samu Atenu Paladu smatrali stvoriteljicom pirihe i govorili da ju je ona plesala nakon pobjede nad Titanima. Ponegdje su pronalazak pirihe pripisivali i bogu Dionizu, a neke legende govore da su ga izmislila ljudska bića. Tako je prema jednom mitu ovaj ples prvi izveo Ahilej pred lomačom umrlog Patrokla pa se ples nazvao pirihom jer pir na grčkom znači vatra.
Najnovija tumačenja kazuju kako je piriha, koju su zvali i “crvenim plesom”, dobila ime prema crvenoj ratnoj odori Spartanaca istog naziva. U Sparti se taj ples plesao u punoj ratnoj spremi kao vježba za borbu. Dječaci bi ga počeli učiti već u petoj godini. U IV. st. pr. Kr. piriha se pojavila i u Ateni, gdje je bila vrlo cijenjena. Platon je u svojim Zakonima preporučuje mladima. On je čitave skupine borbenih plesova nazivao pirihama te ih je ovako opisao:
Ovo, pirihijsko, oponaša izbjegavanje svih mogućih udaraca i pogodaka, pomoću savijanja, uzmicanja, skokova uvis i brzog spuštanja na zemlju, a s druge strane i položaje tijela spremnog za napad kakav je potreban pri gađanju lukom, bacanju koplja i zadavanju udaraca. Uspravan i napet stav u pokretima je onaj koji služi oponašanju besprijekornih pokreta tijela i duše, jer udovi tada najčešće zadržavaju ravan položaj, dok je suprotan stav pogrešan.
Dok je u ostalim dijelovima Grčke, pa i u Ateni, piriha s vremenom izgubila svoj uzvišeni smisao, ona se kao simbol zdrave ljepote i snage najdulje održala u Sparti.
Unatoč tome što je ples uživao ugled u odgoju, kultovima, kazalištu, ipak su Grci zazirali od plesa kao zvanja. S vremenom je društveni položaj plesača postajao sve niži, a iznimka su bili jedino plesači i plesačice kultnih plesova.
Indija
Kao nijedna druga zemlja na svijetu, Indija je o svojoj umjetnosti pokreta stvorila iscrpnu pisanu dokumentaciju koja od davne prošlosti do danas služi kao udžbenik indijskog klasičnog plesa. Ova dokumentacija sadrži svrstavanje, kodificiranje, objašnjenje i sustavnu razradu plesnih elemenata te osim tehničke izvedbe tumači i njihovu idejnu i filozofsku podlogu.
Tvorci tog jedinstvenog djela su brahmani, najviša svećenička kasta drevne Indije. Zahvaljujući zapisima i zbornicima brahmanske književnosti, Indija zauzima iznimno mjesto u povijesti plesa.
Osnovno djelo iz kojeg su indijski učitelji crpili teorijsko i praktično znanje o plesu naziva se natjašastra. Smatra se da su osnovni elementi sadržaja natjašastre stari više tisućljeća, ali je djelo vjerojatno zapisano tek početkom naše ere. Riječ natja zapravo označava dramu i ples, jer se sadržaj indijskih drama na sceni tumačio plesom, glazbom, recitacijom i glumom. Tumači pojedinih uloga morali su biti svestrano školovani u svim ovim područjima. Riječ šastra označava priručnik čiji su sadržaj učenici s velikom pažnjom preuzimali od svojih učitelja.
Tom se zborniku pridavala velika važnost i on je pokraj četiri Vede često smatran petom. Predaja pak govori da je natjašastru stvorio sam bog Brahma uzimajući ponešto iz svake od glavnih Veda. U natjašastri je ples raščlanjen do najmanje sitnice, podrobno je utvrđena svaka gesta i svaki mig te određeno njihovo simboličko značenje. To najstarije djelo teorije umjetnosti ostalo je do danas i najopširnije djelo teorije plesa.
Najstariji indijski mitovi i predaje vezuju stvaranje svijeta uz ples. Bog Brahma probudio je nepomičnu pramateriju svemira i ona je počela treperiti. Zatim je ušao u tu pramateriju i kovitlajući je stvorio pokret, ritam, vrijeme, prostor i misao. Prema drugoj predaji, bogovi su držeći se za ruke zaplesali u pramateriji tako burno kolo da se prah kapljica uskovitlao te je iz njega nastao svijet.
Prema natjašastri, postoje dvije osnovne vrste plesa: margi, plesovi u čast bogova, i deši, plesovi koji ljudima pružaju užitak pri izvođenju.
Margi su mirni, molitveni obredni plesovi štovanja, zavjetni plesovi i plesovi vezani uz magijske obrede.
Deši su plesovi radosti i rekreacije, a obično se izvode na obiteljskim svečanostima, u povodu vjenčanja ili rođenja, na mjesnim svetkovinama u čast neke osobe ili u znak sjećanja na nju.
U klasičnom indijskom plesu postoji osim ove podjele još jedna podjela na dvije vrste plesa koja bi se mogla usporediti s epikom i lirikom u pjesništvu ili s tonalitetima dur i mol u europskoj glazbi. Ove dvije vrste plesa nazvane su tandava i lasja.
Tandava je vrlo dinamičan ples koji izražava akciju ili osjećaj, a odraz je snage i energije. Pokreti tijela su odrješiti, a lica plesača nepomična. Ples prati pjevanje. Tandava je, prema predaji, ples boga Šive, a stari tekstovi opisuju sedam njegovih tandava koje je izvodio uzastopce. Posredovanjem njegova učenika, tandava ples je postao dostupan smrtnicima. Prema svom značaju, tandava je pretežno muški način plesanja, ali ga izvode i žene kad žele izraziti čilost i krepkost
Lasja je solo ples praćen pjesmom; nježan je i profinjen kad karakterizira bića očarana ljubavlju, a strastven kad izražava kulminaciju ljubavnog zanosa. Prvo plesno ostvarenje lasje pripisuje se božanskoj Parvati, ženi boga Šive. Od nje je lasju naučila kći jednog brahmanskog mudraca i prenijela je ostalim indijskim ženama. Lasja se smatra pretežno ženskim plesom, no kako u njoj prije svega dolazi do izražaja osjećaj ljubavi, njime se izražavaju i muškarci ako očituju takve emocije.
U četiri različite indijske pokrajine nastao je po jedan od glavnih stilova indijskog klasičnog plesa. To su: bharatanatija (na krajnjem jugu), kathakali (na jugozapadu), kathak (na sjeveru) i manipuri (na sjeveroistoku indijskog potkontinenta). Svaki od njih može biti ili tandava ili lasja, ovisno o načinu izvođenja.
Iako se ovi plesni stilovi međusobno vrlo razlikuju, zajedničko im je ipak simboličko plesno izražavanje čiji su korijeni u natjašastri i tamo utvrđenim pravilima i načelima.
* * *
Možemo primijetiti da je u vremenski i prostorno udaljenim razdobljima čovječanstva plesu pripadalo posebno mjesto. Pripisivali su mu božansko podrijetlo, a prema predajama, nalazi se u korijenu uređenog univerzuma (kozmosa). Čovjeku je ples oduvijek bio način nadilaženja trenutne stvarnosti i obnavljanja snage za započinjanje novog ciklusa života, bilo na nebu bilo na zemlji.
Autor: Lada Ilić Puharić
