U indijskoj filozofiji univerzum nije ograničen na ono što je očito našoj osjetilnoj percepciji te je za nju konačna stvarnost skrivena zavjesom koja nas drži u neznanju i iluziji. Stoga je glavna svrha obrazovanja u drevnoj Indiji bila prodrijeti kroz tu zavjesu kako bi se spoznalo što leži onkraj onoga što um saznaje putem osjetilnih organa i razvilo um tako da postane prikladan kanal koji će pomoći, a ne ometati taj proces.

Učenje se zbog toga visoko cijenilo, ono je bilo sveta dužnost i nije služilo gomilanju teorijskog znanja, već je bilo sredstvo samospoznaje.

Jedan od načina širenja te jedinstvene ideje obrazovanja bila je drevna indijska tradicija gurukul. Pojam gurukul dolazi od riječi guru, što znači učitelj, i kul, to jest šira obitelj ili dom. Učenici bi napustili roditeljski dom i postali dio guruova kućanstva tijekom cijelog svog školovanja. Početak tog ključnog razdoblja u životu djeteta, oko osme godine, bio je posvećen ceremonijom koja je simbolizirala novo rođenje. U tom je trenutku guru preuzimao potpunu odgovornost za učenika koji bi tada postao dvija ili dvaput rođeni.

Guru je određivao tijek učenja i raspored predavanja iz opsežnog nastavnog plana i programa: poznavanje četiri Vede i Upanišada, matematike, ekonomije, astrologije, jezika i gramatike, dijalektike, teologije, politike, ratovanja, znanosti, likovne umjetnosti, medicine, joge, borilačkih vještina, streličarstva. Osim toga, poučavale su se strukovne vještine i provodilo naukovanje. Naglasak je bio pomoći svakom učeniku razviti snagu da svlada životne izazove, bilo da mu je život težak ili kraljevski. Svaki je učenik napredovao vlastitim tempom pod nadzorom gurua. Napredovanje je ovisilo o tome je li učenik postojan, discipliniran, besprijekornog ponašanja i moralne čvrstine. Učenicima se nisu davale nikakve potvrde, niti je postojalo određeno trajanje školovanja. Umjesto toga, kada bi guru nagovijestio da je učenik spreman za odlazak, učenik bi mu se zahvalio i nekim darom odužio, odajući mu tako priznanje i poštovanje. Ta je tradicija poznata kao guru dakshina.

Sastavni dio tog sustava bio je da učenici aktivno sudjeluju u poslovima održavanja guruova prebivališta. Prva dužnost u danu bila je prikupljanje drva za održavanje svete vatre koja je stalno gorjela, a simbolizirala je buđenje uma. Bilo je uobičajeno da učenik koji traži da bude prihvaćen pristupi guruu s naramkom drva za potpalu, pokazujući time svoju spremnost i odanost. Ostale su zadaće uključivale svakodnevne kućanske poslove, osmišljene da pročiste ego te potaknu oslanjanje na vlastite snage. Prebivališta gurua često su se nalazila na osami, duboko u prirodi, gdje je šumska osamljenost poticala povezanost čovjeka i zemlje.

Nastava i poslovi podudarali su se s ciklusima u prirodi, ističući tako ideju da je čovjek kompleksan dio mreže života. Guru je prenosio ne samo svoje znanje, već i svoje vrijednosti, etiku i način života. Taj blizak, prisan odnos između gurua i učenika, shishye, postao je sveta veza i ključno obilježje obrazovanja prema sustavu gurukul, omogućujući učeniku da usvaja nematerijalne elemente koji su previše suptilni da bi bili artikulirani: učiteljeve duboko ukorijenjene stavove, bit njegovih metoda te duh njegova života i rada.

Budući da je srce tog sustava bio učitelj, učenici nisu pripadali apstraktnoj instituciji, već guruu, kojem je iskazivano duboko poštovanje, kao što je prikazano u epovima, prozi i poeziji. U mnogim vedskim šlokama1 učitelja se obožava kao Acharyju Devo Bhavu2 (Taittiriya Upanishada) i proglašava ga živim repozitorijem znanja, tradicije, kulture i spoznaje.

Tisućama godina to se nasljeđe prenosilo u sustavu prijenosa znanja usmenom predajom s učitelja na učenika (guruparamparya), formirajući neprekinuti lanac kroz naraštaje. Čak do 8. stoljeća p. Kr. smatralo se svetogrđem svoditi Vede na pisani tekst, jer pod obrazovanjem se nije podrazumijevala samo sposobnost čitanja, pisanja i razumijevanja, već nešto što treba ostvariti i asimilirati kao organski dio sebe. Sukladno tome, gurukuli su koristili jedinstvenu metodu podučavanja koja se, kao što se spominje u Upanišadama, sastojala od tri koraka:

Sravana je bio proces slušanja učiteljevih riječi. Medij Veda bio je sutra, sažeta rečenica ili stih, puna značenja i otvorena tumačenjima. Osim toga, smatralo se da sam zvuk ima snagu, tako da zvuk i ritam stiha, te vibracija koja iz toga proizlazi, nose snagu i značenje koje treba izravno internalizirati.

Manana je proces razmatranja i promišljanja o temi koji uključuje raspravu, debatu i argumentaciju kao dio tog procesa. Međutim, to je rezultiralo samo intelektualnim razumijevanjem i racionalnim uvjerenjem. Tek je s trećim korakom mogao završiti proces potreban za pravo učenje.

Nididhyanasana je spoznaja Istine putem meditacije. Upanišade opisuju uvodne vježbe za kontemplaciju zvane upasane koje su trebale dovesti do “svijesti o Jednom, nepomućene ni najmanje sviješću o mnoštvu”.

S tim kao glavnim ciljem, različiti predmeti obuke bili su samo drugačiji način za sagledavanje istine. Fokus je bio na principu znanja, a ne na samom znanju; na spoznaji istine, a ne njezinom pukom logičnom razumijevanju, a metoda učenja bila je joga: “umjetnost i znanost izgradnje sebe putem discipline i meditacije”.

Obrazovanje je tako značilo vježbanje kontroliranja uma kako bi se moglo zaroniti u dubinu vlastite nutarnje svijesti, a istovremeno ostati izvan utjecaja bilo privlačnosti ili odbojnosti iluzornog, materijalnog svijeta. Obrazovanje je bilo izvor prosvjetljenja.

Zahvaljujući podršci vladara, u skladu s drevnom praksom, sustav gurukul se polako ukorijenio u cijeloj Indiji. Stoga su uzdržavanje, prehrana i odjeća učenika te guruove potrebe bili primjereno zbrinuti, što je osiguravalo da su i obitelji slabijeg imovinskog stanja mogle slati djecu u gurukul. Ta živopisna tradicija nastavila je cvjetati čak i pored nadaleko poznatih i prestižnih indijskih sveučilišta i ustanova visokog obrazovanja. Takshila, osnovana 1000. godine pr. Kr., i Nalanda, osnovana 500. godine p. Kr., među mnogim drugima, privlačile su znanstvenike iz cijelog svijeta koji su se izlagali opasnostima mukotrpnog putovanja kako bi mogli studirati kod visoko cijenjenih učitelja i mudraca toga vremena.

Kada su 1830. godine Britanci naručili od svoje administracije da usporede podatke o broju i tipu obrazovanja koje se nudi na potkontinentu, Thomas Munro je izvijestio da je “bilo sto tisuća seoskih škola samo u Bengalu i Biharu. Učili su se epovi, čitanje, pisanje, aritmetika i još mnogo toga”. William Adams kojeg je britanska kolonijalna vlast zadužila za pregled stanja obrazovanja u Bengalu napisao je kako se “nije mogao prisjetiti ničeg što je učio u svojoj seoskoj školi u Škotskoj što bi bilo od većeg značaja za svakodnevni život od onoga što se podučavalo u skromnim seoskim školama u Bengalu.” Njegova izvješća govore o predanim učiteljima, metodi prenošenja znanja bez primjene sile i visokom broju učenika koji su pohađali nastavu.

Međutim, pod kolonijalnim patronatom osnivane su škole koje su pružale isključivo zapadnjačko obrazovanje potrebno za činovnički kadar u svrhu vođenja britanske birokracije, dok se povlačila novčana potpora za autohtono obrazovanje. Tako je ova jedinstvena ostavština na narodnom jeziku počela polako propadati.

Danas se u većini svjetskih institucija akademske izvrsnosti diljem svijeta načela kao što su holističko obrazovanje, iskustveno učenje, nastava usmjerena na učenika i transformacijsko obrazovanje promiču kao moderne i napredne metode. No te su ideje već postojale u središtu sustava gurukul koji je nastao u Indiji oko pet tisuća godina prije Krista. Nažalost, u potrošačkom društvu u kojem “gurui” prodaju svoje usluge učenicima postoji opasnost da obrazovanje postane proizvod. Očito je uloga nastavnika kao onog koji donosi svjetlo Istine obezvrijeđena, a mnoge poznate škole i fakulteti prvenstveno su lovišta na ljudske resurse kako bi hranili međunarodne korporativne imperije. Može li se pronaći ravnoteža između tih dviju suprotnih ideologija koja bi bila prikladnija za našu budućnost? Usuđujemo li se zamisliti inovativan i otvoren pristup? Smatram da moramo… jer društvo koje gubi svoje učitelje, gubi i sebe. Ako se temeljna svrha obrazovanja ponovno mora usmjeriti prema otkrivanju pravog smisla čovjekovog postojanja, učenici u svim današnjim znanstvenim ustanovama i društvo u cjelini imali bi koristi od hibridnog sustava koji bi kombinirao modernu infrastrukturu i tehnološka nastavna pomagala s nekim od drevnih načela velike gurukul tradicije: sustav koji bi više vrednovao razvijanje moralnog života od svjetovnog uspjeha, jačao svetu povezanost čovjeka i prirode, usađivao vrijednost očuvanja kulturne baštine i poticao procvat duhovne svijesti, čime bi pomogao pomaknuti veo kako bismo vidjeli tračak vječne, beskrajne Istine.

1 Śloka, sanskrtski, staroindijski epski stih, odnosno strofa.
2 Sanskrtska izreka Acharya Devo Bhava izjednačava učitelja s bogom koji vodi iz tame neznanja na svjetlo znanja. Učitelj je igrao veliku ulogu u formiranju čovjeka pa tako i društva zbog čega je bio izuzetno poštovan.

Autor: Manjula Nanavati
S engleskog prevela: Melanija Rogar