Iako se govori o različitim vrstama inteligencije, filozofski gledano, inteligencija kao sposobnost razboritog prosuđivanja, razlučivanja trajnog od prolaznog, odnosi se na sva područja života. Estetska inteligencija je sposobnost razabiranja ljepote u njezinim raznolikim izrazima. Razvijanje estetske inteligencije omogućuje nam da zamjećujemo više ljepote, da ljepotom oplemenimo naš život, damo mu smisao i više ga volimo.
Harmoniju kao sklad suprotnosti i jedinstvo raznolikosti, suglasje ili suzvučje, najlakše opažamo u samoj prirodi, ali i u svakoj harmoničnoj umjetničkoj formi. Pitagorejci su poučavali da je univerzum jedinstvena harmonična cjelina, i da je svrha čovjekova života svjesno sudjelovanje u njezinom održavanju. Za to je potreban ustrajan rad na harmoniziranju vlastitih misli, riječi i djela, kao preduvjet ostvarenja sklada s drugima i krajnjeg usklađivanja s nečujnom nebeskom harmonijom.
Dok su antički filozofi umjetnost dovodili u vezu s utjelovljenjem arhetipa ljepote, često se čini kao da je ljepota izgnana iz suvremene umjetnosti i da ona stoga gubi ulogu oplemenjivanja čovjeka. Postavlja se pitanje uloge i zadaće suvremene filozofije spram umjetnosti. Najveći filozofi umjetnosti Platon i Plotin poučavali su kako pomoću ljepote pristupiti razumijevanju duhovne stvarnosti. Na tom tragu, nameće se potreba uspostavljanja jasnih kriterija vrednovanja i razumijevanja umjetničkog djela te vraćanja ljepote umjetnosti.
Estetika je relativno nov pojam za tradicionalnu filozofsku disciplinu koja je umjetnost dovodila u vezu s božanskim arhetipovima Ljepote i Dobra. Prema tom konceptu istinski se umjetnik uzdiže do dimenzije čiste ljepote, kontemplira o njoj i interpretira je u sebi kako bi je u stvaralačkom procesu mogao predstaviti u oblicima i tijelima. Ova nedodirljiva i suptilna Ljepota za umjetnika je najveće nadahnuće, ali i izvor duhovnosti. Tako shvaćena umjetnost put je kojim se dolazi do Jedinstva.
U svojoj biti ljepota je arhetip koji može biti izražen kroz materijalno te je tada možemo doživjeti fizičkim osjetilima. No, razvoj nutarnjih osjetila omogućuje nam vidjeti srcem i očima uma ono bitno iza zastora materijalnog. Zbog toga granice naše percepcije nisu i granice onoga što možemo pojmiti.
Marsilio Ficino jedna je od središnjih ličnosti renesanse. Prijevodima Platonovih djela, svojim filozofskim sustavom i Akademijom u Careggiu dao je velik doprinos popularizaciji platoničke tradicije u zapadnoj misli. Osnovni aspekti njegove filozofije su shvaćanje Univerzuma kao jedinstvenog organizma s uređenom hijerarhijom, učenje o Dobru, Ljepoti i Ljubavi te učenje o duši koje se oslanja na Platonova učenja.
Bratstvo prerafaelita osnovala je skupina mladih engleskih slikara i pjesnika sredinom XIX. stoljeća s ciljem obnove britanske umjetnosti i prikazivanja ideje ljepote u umjetničkim djelima. Iako su prerafaeliti kratko djelovali, njihova je vizija umjetnosti svojom svježinom nadahnula mnoge kasnije umjetnike poput J. W. Waterhousea.
Ono čemu se divimo u istinski vrijednim umjetničkim djelima nije skup poteza, gesta ili zvukova, nego sklad forme koji odražava određenu ideju. Koliko je umjetnik uspio dohvatiti i kanalizirati tu ideju tijekom stvaralačkog procesa, toliko djelo odražava određenu transcendentalnu vrijednost. Djelu, koje su umjetnikove ruke svjesno napravile, udahnut je život i nastavlja živjeti neovisno o njemu.
Jezik umjetnosti komunicira s onim intuitivnim u nama, stavljajući čovjeka u neposredan dodir s idejama bez uključivanja procesa mišljenja. Stoga je umjetnost bliža osjećaju i senzibilnosti nego razmišljanju i razumijevanju. Platon kaže da čovjek dolazi u dodir s arhetipom ili idejom Ljepote u onoj mjeri u kojoj smo uspjeli probuditi naše nutarnje opažanje.
Ma kako očaravajuća bila fizička ljepota, ona je poput ljetnih plodova koji se lako kvare i kratko traju. U ovom eseju Francis Bacon govori da je najljepša ona ljepota iz koje isijava vrlina kao iz dragog kamena.
