Tradicionalno, biljke čine jedno od četiri kraljevstva prirode – mineralno, biljno, životinjsko i ljudsko – i odgovaraju elementu Vode, elementu životne sile ili prane, kako se naziva u istočnoj tradiciji.
Simbolički, četiri elementa su povezana s vertikalnim ili horizontalnim pokretima. Zemlja i Zrak su horizontalni, dok Voda i Vatra imaju vertikalno kretanje. Tako su biljno i ljudsko kraljevstvo (Voda i Vatra) vertikalne prirode. Biljke rastu prema gore, a ljudi ne samo da stoje uspravno, već i teže prema gore.
Kao i u svim kraljevstvima prirode, i u biljnom svijetu postoji ogromna raznolikost, od mahovina i lišajeva do raznih vrsta drveća, povrća i cvijeća. Čak i s četrdeset posto biljaka kojima prijeti izumiranje zbog ljudskog djelovanja, još uvijek možemo biti zadivljeni bogatstvom i ljepotom prirode.
Dok promatramo taj mikrokozmos biljnog svijeta, možemo prepoznati i veliku dobrobit koju pruža čovječanstvu: ne samo kao hranu, već i pročišćavanje zraka, ljepotu, psihološko zdravlje, pa čak i učenje o životu, ako znamo čitati “knjigu prirode”.
I premda je, s obzirom na aktualni gubitak biološke raznolikosti, lako doći do zaključka da ljudi samo uzimaju iz prirode, istina je i da smo sposobni i doprinijeti svijetu biljaka, primjerice stvaranjem novih sorti, osmišljavanjem prekrasnih vrtova i krajolika te općenito radeći s biljnim svijetom, ne samo na materijalnoj, već i na suptilnijim razinama.
Kozmičko stablo
Jedan od univerzalnih biljnih simbola je Kozmičko stablo ili Stablo svijeta. Obično se prikazuje kako raste prema gore, ali ponekad nalazimo simbol obrnutog stabla koje raste prema dolje, od Neba prema Zemlji. U ovom drugom slučaju simbolizira emanaciju Kozmosa iz nevidljivog izvora.
H. P. Blavatsky opisuje proces emanacije koristeći sljedeće slike: “Stablo… izraslo iz korijena bez korijena sve-bića [korijena koji nikada ne umire]. Njegovo je deblo raslo i razvijalo se, prelazeći razine Plerome [božanskog svijeta, boravišta nevidljivih bogova], izbijalo je poprečno u raskošnim granama, prvo na razini tek diferencirane materije, a zatim prema dolje dok nisu dotaknule zemaljsku ravan.”
Dakle, u stablu možemo vidjeti sliku Kozmosa, s njegovim tajanstvenim podrijetlom, rastom, širenjem, generativnim i regenerativnim procesima, njegovim neiscrpnim životom.
Kao slika smrti i obnove, Stablo svijeta također nam daje ključ za cikličku prirodu Kozmosa: propada na kraju jednog doba, Manuvantare u hinduističkoj simbologiji, ali njegovi su korijeni vječni, što omogućuje njegovo ponovno rođenje na kraju Pralaye, razdoblja ne-manifestacije. Tako je živući Kozmos u stanju neprestanog preporađanja. Analogno tome, na individualnoj razini, ljudska bića također prolaze kroz rođenje, smrt i ponovno rođenje na različite načine.
Stabla odabrana kao simboli tog kozmičkog stabla obično su velika i veličanstvena: hrast među Keltima, lipa među germanskim narodima i jasen među Skandinavcima.
Kozmičko stablo došlo je do nas na Zapadu kao božićno drvce s kojeg vise kugle (planeti), zvijezde i životinje (zviježđa). Na vrhu stabla obično je zvijezda koja simbolizira ideal prema kojem se Kozmos kreće.
Stablo također simbolizira os svijeta ili središte koje postaje poveznica između Neba i Zemlje: korijenje mu je u Zemlji, deblo mu se uzdiže vertikalno kroz zrak, a grane mu sežu u Nebo.
Simbol nam omogućuje da se povežemo s prirodom čiji smo dio, poistovjećujući je s aspektima nas samih, po principu “kako gore, tako i dolje”, ili analogijom između makrokozmosa (kozmosa) i mikrokozmosa (čovjeka). Dakle, poput stabla, živimo na Zemlji u svom tijelu s njegovim materijalnim potrebama, ali imamo i duhovne težnje koje simbolizira Nebo – dimenzija beskonačnog i nadzemaljskog. Na taj način stablo simbolizira ujedinjenje ta dva svijeta u nama samima.
Paracelsus, glavni izvor dubokog znanja o biljnom carstvu, govorio je o dvije “vatre” u biljci: zemaljskoj vatri (urođeni impuls sjemena biljke da se širi i razvija) i nebeskoj vatri (Sunce) koja je poziva da raste prema gore. Od tih udruženih snaga biljke dobivaju svoja ljekovita ili otrovna svojstva. Mi također imamo svoju urođenu zemaljsku vatru i snagu, i zov duha vuče nas prema gore.
Os svijeta također je simbol puta uspona i spuštanja iz vidljivog u nevidljivi svijet i natrag. U šamanizmu je ponekad simbolizira stup ili stvarno drvo, s urezima koji simboliziraju različite razine na koje se šaman uspinje u stanju poput transa, a zatim se spušta kako bi poruke ili vizije koje je primio prenio svom plemenu.
Što su to “vidljivi” i “nevidljivi” svjetovi? Nevidljivo je već spomenuta “Pleroma”, boravište nevidljivih bogova, Platonov svijet arhetipova ili idealnih oblika, čiji je odraz vidljivi svijet. Dakle, ići od vidljivog prema nevidljivom znači ići iz tame na svjetlo, od neznanja do mudrosti, iz Platonove pećine iluzije u svijetli svijet Istine.
U mnogim tradicijama Kozmos je opisan terminima tri svijeta: Podzemlje (nesvjesno), Zemlja (svjesno) i Nebo (nadsvjesno). Oni su pak povezani s korijenjem, deblom i lišćem, s kojima su pak povezane životinje: korijenje − zmajevi i zmije; deblo (zemlja) – lav, jednorog, jelen; lišće − ptice.
U alkemiji su dijelovi stabla povezani s četiri elementa na sljedeći način: Zemlja − korijenje; Voda – deblo; Zrak – lišće; Vatra – cvat.
U svom najjednostavnijem obliku, stablo se može povezati s pitagorejskim ipsilonom (Y), što označava jedinstvo koje se grana u dualnost te konačno u mnogostrukost, jer iz jednog debla izlaze mnoge grane. I u tim granama žive tisuće bića – ptica, kukaca i, prema tradiciji, “elementala” ili nevidljivih bića prirode.
U mitu altajskog naroda iz južnog Sibira, prije nego što se ljudske duše spuste na zemlju, one borave na nebu ili sjede na nebeskim vrhovima kozmičkog stabla u obliku malih ptica.
Dodatni aspekt simbolike drveća je muški i ženski polaritet u svom tradicionalnom smislu: stablo je muško u svojoj moći uzdizanja, a žensko u svom lišću u kojem se ptice gnijezde i koje daje plodove (plodna majka).
Slična dualnost može se uočiti u paralelnom postojanju Stabla života i Stabla znanja u Knjizi Postanka. Stablo života predstavlja manifestaciju života i energije u Kozmosu, dok se Stablo znanja odnosi na razvoj misli, nastojanje da se razumije život, a ne da se samo nesvjesno živi. Mogli bismo reći da su to dvije strane istog novčića jer u konačnici ne možemo samo živjeti bez razmišljanja; ljudska smo bića koja karakterizira misao. Korijen engleske riječi man (čovjek) je sanskrtski manas, koji se odnosi na misaoni um i svijest o duhovnoj besmrtnosti.
Simbolika cvijeća
Neki uobičajeni pojmovi koji se često povezuju s cvijećem su ljepota, ljubav, miris, boja, čistoća i savršenstvo. Na cvijet možemo gledati kao na vrhunac razvoja biljke koji izražava njezinu suštinu. Dakle, simbolički govoreći, cvjetovi predstavljaju vrline duše.
U mnogim kulturama postojao je mistični uzgoj cvijeća. U drevnoj Kini, naprimjer, kaže se da su postojala središta inicijacije posvećena mirisima, vrtovima i proučavanju cvijeća. Azteci u Meksiku uzgajali su ukrasno cvijeće u vrtovima, dijelom zbog ugode koju su pružali bogovima i ljudima, dijelom radi nadahnuća umjetnika i pjesnika, a dijelom zbog njihove čiste simboličke vrijednosti. U njihovoj umjetnosti i religiji često se spominje cvijeće, kao što je “cvjetni rat” koji se odnosi na čovjekovo ovladavanje vlastitom nižom prirodom, što vodi do procvata vrlina duše.
Kozmički se zvijezde ponekad opisuju kao cvjetovi na nebeskom svodu, dok su cvjetovi na Zemlji poput zemaljskih zvijezda. Iako bi se to moglo odbaciti kao puka pjesnička mašta, ako vrijedi zakon “kako gore, tako i dolje”, onda bi ta “mašta” mogla sadržavati skrivenu stvarnost.
Boja i miris cvijeća i biljaka posebno su važni: lišće i smole ljekovitog bilja, grmlja i drveća često se spaljuju u magijskim ili vjerskim obredima. Cvijeće se također tradicionalno povezuje s liječenjem bolesnika i pomoći mrtvima kod prelaska na drugu stranu. To se tradicionalno pripisuje iscjeljujućoj moći elementala (vilenjaka) za koje se kaže da žive među njihovim laticama, upijajući i istovremeno pomažući u stvaranju njihovih mirisa.
Završio bih ovaj članak s dva navoda o cvijeću iz Buddhina učenja.
Priča se da je jednom prilikom okupljenim učenicima održao “propovijed s cvijetom”, a sastojala se samo od držanja lotosova cvijeta, bez riječi ili objašnjenja. Samo je jedan učenik (Mahakashyapa) razumio propovijed. Prema jednom tumačenju, cvijet je bio slika savršenstva koje treba postići, izraz neizrecivog.
U Dhammapadi, Buddha miris cvijeća povezuje s vrlinom i mudrošću: Postoji miris sandalovine, ili tagare, plavog lotosa i jasmina; ali daleko iznad mirisa tog cvijeća, vrhovni je miris vrline.
Kao što na hrpi smeća bačenog uz cestu može rasti i cvjetati lotosov cvijet sa svojim čistim mirisom koji daruje radost duši, na isti način među slijepim mnoštvom svijetli čisto svjetlo mudrosti učenika koji slijedi Buddhu, Onoga koji je istinski budan. (Dhammapada, poglavlje 4. Cvjetovi života).
1 Tajna doktrina, Kozmogeneza, Stanca VI.
Autor: Julian Scott
