Autentičnost u modernom žargonu znači "biti svoj", "biti ono što jesmo", što se izjednačava s izražavanjem svega onoga što osjećamo ili mislimo. No, čovjek je biće složeno od nižeg i višeg ja, a njegovi najautentičniji izrazi imaju ishodište u njegovom višem, istinskom ja, što se očituje kroz velikodušnost, pravednost, hrabrost i smirenost u nedaćama. Autentičnost je uređena osobnost koja omogućuje izražavanje istinske ljudske prirode.
Zagonetno Michelangelovo djelo San ili San o ljudskoj prirodi ostavlja prostor različitim tumačenjima. U prvom planu prikazan je netom probuđen čovjek, okružen porocima, no okrenut prema anđelu s fanfarom uperenom prema njegovu čelu. Budući da se sva Michelangelova djela temelje na mitskim pričama te da je bio nadahnut Platonovim učenjima, izgledno je da crtež prikazuje ideje sadržane u Fedru: trenutak buđenja duše u višoj stvarnosti, njezin odaziv na nebeski zov ljepote.
Moderni svijet je zapostavio duhovnost u tolikoj mjeri da više ne znamo što ona zapravo jest. Čovjek je sazdan od tijela, duše i duha. Duh je besmrtna božanska iskra u nama neodvojiva od božanskog Duha, kao što je Sunčeva zraka neodvojiva od Sunčeve svjetlosti. Duh je jedan, a ipak je povezan sa svim živim bićima. Prepoznavanje duhovnih korijena i jedinstva u svemu je duhovnost, a duhovno živjeti znači davati prednost duhovnom nad materijalnim, odnosno živjeti temeljne ljudske vrijednosti dobrote, suosjećanja i ljubavi.
Naše viđenje svijeta oblikuje niz vanjskih i unutarnjih utjecaja, od odgoja i obrazovanja, tradicije, javnog mnijenja do emocija i strasti itd. Iako je čovjeku prirođeno misliti, samostalno misliti znači osloboditi se tih utjecaja, uzdići svijest na višu razinu. Filozofija potiče na propitivanje i sagledavanje šire slike, odnosno, na sabrano samostalno mišljenje. Samostalno mišljenje osnova je filozofskog puta što podrazumijeva prodrijeti iza privida, do uzroka stvari, pa tako, prema delfskoj izreci, upoznati sami sebe, svijet i bogove.
Umjerenost, jedna od četiri temeljne stoičke vrline, znači znati pronaći pravu mjeru i ton u svemu da bismo živjeli život doličan čovjeku. Izvire iz zdrave prosudbe o nama samima i o svemu što nas okružuje. Stoga um poput kormilara mora upravljati čovjekovim odabirima i postupcima jer ga strasti udaljavaju od njegove humane prirode. Umjerenost podrazumijeva stalno nastojanje kako bismo postigli zlatnu sredinu koja jamči ispravan životni put.
U slojevitoj alegorijskoj raspravi Izgon trijumfirajuće zvijeri Giordano Bruno ukazuje na potrebu za moralnom obnovom svijeta. Vrhovni bog Jupiter saziva savjet bogova u namjeri da obnovi nebeski svod i zaustavi njegovo propadanje. Odlučuje protjerati poroke, trijumfirajuće zvijeri, i zamijeniti ih vrlinama. Na najuzvišenije mjesto postavlja Istinu koju izjednačava s božanskim jedinstvom kojemu sve prethodi, dobrotom i ljepotom. Uređenje nebeskog svijeta preduvjet je i ishodište obnove zemaljskog reda i vrline.
Globalna energetska kriza primorava vlade na uvođenje trezvenijeg pristupa potrošnji energije. To je tek izvanjska, tehnička mjera kojom se nastoji očuvati postojeći društveni model razvoja zasnovan na konzumerizmu. Za izlazak iz neodrživog obrasca pretjerane potrošnje potrebno je ponovno otkriti trezvenost koja je za antičke filozofe bila u uskoj vezi s vrlinama umjerenosti i štedljivosti. Takvom udruženom individualnom i kolektivnom trezvenošću društveni bi se razvoj mogao preusmjeriti na ostvarenje humane dimenzije ljudskog bića.
Epikurovo učenje jedno je od posljednjih velikih izdanaka helenske misli. U nastojanju da čovjeka učini sretnim, njegova je filozofija isticala trajno zadovoljstvo, zbog čega se neopravdano povezivala s hedonizmom. Epikur je pak pozivao na umjerenost i duhovno zadovoljstvo do kojeg se dolazi odbacivanjem prolaznih zadovoljstava. Razboritost je smatrao krunskom vrlinom jer omogućuje razabrati što vodi duhovnom spokoju i zadovoljstvu u kojem se nalazi sreća.