Kad za nekoga kažemo da je hedonist, obično mislimo na osobu koja se voli dobro zabavljati, predaje se užicima u hrani i piću te izbjegava bilo kakva odricanja u životu. Slične asocijacije stvara pojam epikurejac, kojem se još dodaje i značenje razvratnika.
Oba se pojma povezuju uz Epikura (341. – 270. g. pr. Kr.), često osuđivanog od vlastitih suvremenika, a i kasnije, da zagovara hedonizam kao puko tjelesno i osjetilno zadovoljstvo.
Jesu li epikureizam tako tumačili oni koji su tražili opravdanja za svoje prepuštanje užicima ili je to zato što iz fragmentiranog Epikurovog učenja1 nije bilo lako odrediti na kakvo je točno zadovoljstvo mislio upotrebljavajući pojam hedone (ήδονή)?
U potrazi za srećom, suvremeni filozofi i tragatelji sve češće revidiraju stara filozofska učenja, tako da su danas Epikurova učenja vrlo popularna na internetskim video kanalima. O epikureizmu se govori kao o prvom programu samopomoći, a o Epikuru kao o onom koji je davao praktične savjete za život ispunjen srećom i zadovoljstvom.
Što je zadovoljstvo?
Samo kad nema zadovoljstva, osjećamo neugodu, i samo u tom slučaju osjećamo potrebu za zadovoljstvom. A kad nezadovoljstvo ne osjećamo, onda nam više ni zadovoljstvo nije potrebno. I upravo zbog toga kažemo da je zadovoljstvo i početak i kraj blaženog života.
Epikur govori o dvije vrste zadovoljstva: statično, koje se može nazvati i duhovnim zadovoljstvom, te zadovoljstvo u pokretu, koje je prolazno. Duhovno zadovoljstvo osjećamo kad nismo uznemireni i kad nas ništa ne boli, a prolazno se odnosi samo na one trenutke u kojima neposredno osjećamo zadovoljstvo i sreću.
Onaj koji nije žedan, a miješa drugom medovinu, ne osjeća isto zadovoljstvo kao onaj koji je žedan pije.
Grčka riječ hedone, latinska voluptas, označava duhovno zadovoljstvo, ali i ugodan osjećaj koji struji tijelom. Ovo drugo je i životinja sposobna osjećati. Je li onda moguće da je ovaj filozof, kojeg je toliko citirao i hvalio Seneka, čiji su učenici jedni druge opominjali: Čini uvijek tako kao da te Epikur gleda, izvor ljudskog zadovoljstva smjestio u puko zadovoljenje naših animalnih poriva i prohtjeva, nagona i želja, tjelesnih i osjetilnih užitaka?
Vrhunac zadovoljstva je čisto i jednostavno uništenje boli… kaže Epikur.
Suprotno njegovu učenju, danas se naglasak stavlja na to da se uvijek mora osjećati zadovoljstvo. Sve drugo gotovo da nema nikakvu vrijednost za nas. Danas težimo neograničenom zadovoljstvu u stalnom pokretu i možda baš zato što je u pokretu, ono nam stalno izmiče kao pijesak kroz prste.
Našu žudnju za ovakvom vrstom zadovoljstva obilno rasplamsavaju naše želje.
Koje su želje potrebne, a koje su prepreka duhovnom zadovoljstvu?
Epikur razlikuje tri vrste želja:
• prirodne i potrebne,
• prirodne, ali nepotrebne,
• uzaludne i prazne.
Prirodna i potrebna je naša želja za hranom i domom. Međutim, kad prijeđemo prirodne granice, proizvodimo nepotrebne želje, kao što su želje za skupom hranom, domom, odjećom. Iako je hrana nužna, skupa hrana nije potrebna. U skladu s tim, Epikur savjetuje i zagovara umjerenost.
Uzaludne su želje za moći, bogatstvom i slavom. Njih je teško zadovoljiti jer bez obzira koliko na tom planu posjedovali, uvijek želimo više. Predstavljaju lažna uvjerenja o tome što nam je zaista potrebno. Zato ih trebamo izbjegavati.
Ako su željene, a nisu ostvarene, sve nepotrebne i uzaludne želje stvaraju bol, a žudnja za objektima tih želja ne prestaje. Njihov izvor nalazi se u našim iluzijama i fantazijama i ako ne uspijemo razabrati potrebne od uzaludnih želja, teško ćemo se osloboditi njihova pritiska jer kako Ciceron kaže: Žudnjama se ne može pronaći ni mjera ni granica, a Epikur: Ako budeš živio prema prirodi, nikad nećeš biti siromašan, a ako budeš živio prema svom umišljanju, nikad nećeš biti bogat.
Epikur dalje savjetuje da onaj tko te stvari promatra jasno i sigurno, umjet će svaki izbor i svako odbacivanje zadovoljstva dovesti u pravilan odnos prema tjelesnom zdravlju i duhovnom zadovoljstvu, jer su upravo ove dvije stvari cilj sretnog života.
Gdje pronaći oslonac za jasno i sigurno razabiranje jednog od drugog?
U razboritosti, reći će Epikur.
Naša osjetila, iz kojih proizlazi osjetilni život, nužna su vrata kroz koja u naš nutarnji život ulazi sadržaj ovoga svijeta, sve što možemo vidjeti, čuti, namirisati, dodirnuti i okusiti. Ali, ona po svojoj prirodi nisu dovoljna za spoznaju sreće koju ljudsko biće može dosegnuti. Plotin će reći da su osjetila glasnici, a Inteligencija kralj. Kad je neprijateljska vojska pred bedemima i prijeti im urušavanjem, čiji je potez odlučujući, glasnikov ili kraljev?
Za Epikura, kao i za Platona, razboritost je temeljna vrlina iz koje emaniraju sve druge, a sastoji se u ispravnom razabiranju sredstava i postupaka koji nas vode k duhovnom zadovoljstvu, koje za posljedicu ima sreću, a koja nas od njega udaljuju i kao posljedicu stvaraju bol.
Ako nam je ona učiteljica, može se u tišini živjeti i ugasiti požar svih požuda. Jer požude su nezasitne i upropašćuju ne samo pojedince nego i cijele obitelji, a često razaraju i cijelu državu.
Razboritost je kruna svih vrlina i sve vrline su njezini dobri saveznici.
Savjetuje da budemo umjereni kako bi nam ono osnovno za život bilo dovoljno.
Samo komad kruha i čaša vode mogu predstavljati najveći užitak ako ih uzme gladan čovjek.
Savjetuje da budemo odlučni u odbacivanju prolaznih zadovoljstava kako bismo dušu i tijelo oslobađali od uznemirenosti i kako bismo podnosili napore koji nas oslobađaju od još težih napora. Da budemo ispravni u djelovanju i čestiti, jer time život postaje lagodniji, a zadovoljstvo potpunije.
Život ispravnog čovjeka najmanje ometa nespokojstvo, dok je život neispravnog čovjeka ispunjen najvećim nespokojstvom.
Mnogi se, zavedeni prolaznim zadovoljstvima i zbog nedostatka čvrstine u izborima, predaju užicima i nasladama te postaju robovi strasti ne misleći na posljedice. Treba znati uživati u onim zadovoljstvima koja za posljedicu nemaju bol. Do duhovnog se zadovoljstva dolazi odričući se mnogih prolaznih zadovoljstava.
Jer, vrline su tijesno srasle s ugodnim životom, i ugodan život se od njih ne može odvojiti…
Kako biti sretan?
Svi nastojimo biti sretni i zadovoljni. Za traženje sreće u materijalnim dobrima i zadovoljstvima, Epikur bi rekao da je to traženje sreće na pogrešnim mjestima, služenjem pogrešnim sredstvima…
Zbog toga je neophodno da svu pažnju poklanjamo onim stvarima koje nam pomažu da postignemo sreću; jer, imamo li to, imamo sve; ako sreće nema, sva su naša nastojanja upravljena na to da je postignemo.
Živeći skromno u Ateni u kući s velikim vrtom u društvu svojih prijatelja, učenika, filozofa iz vrta, kako su ih nazivali, Epikur je dao jedinstvene smjernice za sreću koje bismo mogli sažeti u nekoliko osnovnih savjeta: uspostaviti mir unutar sebe – znači kloniti se prolaznih zadovoljstava, imati zadovoljene elementarne potrebe u životu i družiti se s prijateljima s kojima dijelimo ista stajališta o životu.
Od svega onoga što nam mudrost stvara da bismo osigurali sreću kroz čitav život, najveća je stvar stjecanje prijateljstva.
Ostalo je upamćeno da je na ulazu u njegov vrt postojao zapis: Stranče, ovdje će ti biti dobro – najveće dobro ovdje je sreća.
Biti sretan znači biti zadovoljan.
Tvrdeći, dakle, da je zadovoljstvo i kraj i svrha svega, mi ne mislimo na uživanje razvratnika i na druge naslade koje se sastoje u tjelesnom uživanju… Mi pod zadovoljstvom podrazumijevamo odsustvo tjelesnih bolova i duševnog nespokojstva.
U duhovnom se zadovoljstvu, kaže Epikur, nalazi i sreća jer ono donosi izostanak boli (aponiu) i izostanak uznemirenosti, strasti, duševnih boli i požuda (ataraksiju) – ideale kojima su težili i epikurejci i stoici.
Tko je zaista sretan?
Mudrac, reći će Epikur. On svoje požude uvijek drži u granicama i ne boji se smrti, zato uvijek ima više zadovoljstva nego boli. Svjestan je da cilj čovjekova života nisu prolazna zadovoljstva, nego ona duhovna koja se nalaze u našim dužnostima. Mudrac živi bez ispraznih želja, tj. bez onih naslada koje priroda po sebi ne zahtijeva. Prošlosti se sjeća s ugodom, u sadašnjosti traži prilike, a budućnost mirno čeka. Sudbina vrlo malo smeta mudracu.
I kao što prilikom izbora jela za njega ne odlučuje veći obrok, nego bolji ukus jela, tako i on pokušava uživati ono vrijeme koje je najbolje, a ne najduže.
Za antičke je mudrace filozofija bila put kojim se dolazi do mudrosti, a filozof je bio onaj koji, kako i sama riječ kaže, voli (filos) mudrost (sophos) jer zna da je ne posjeduje, a htio bi je imati te traga za njom kao žedan za vodom.
Ono malo razasutih Epikurovih izreka poziva nas na istu potragu. Vrline koje već posjedujemo, udružene s razboritošću, pomažu nam odbaciti iluzije koje nam osjetila nude kao put k sreći…
Ja pozivam ljude na trajna zadovoljstva, a ne na prazne i besmislene odlike koje u sebi nose vrlo sumnjive nade u dobitak.
1 Od tristo djela do nas je stiglo tek nekoliko citata razasutih po djelima antičkih pisaca, tri pisma o fizici, nebeskim pojavama i etici (Herodotu, Pitoklesu i Menekeju), koje je prenio Diogen Laertije zajedno s četrdesetak izreka i još nekim fragmentima; te izreke, poznate pod imenom Gnomologium Vaticanum, čuvaju se u Vatikanu. Najcjelovitije Epikurovo učenje prenio je epikurejac Tit Lukrecije Kar, rođen 170 godina nakon filozofove smrti, u svom djelu De rarum natura.
Autori: Marta Mihičić i David Brajić
