Aktualna zbivanja bremenita su ekonomskim i financijskim problemima, poteškoćama u opskrbi te poskupljenjem energenata, koji su uzrokovani klimatskim promjenama i ratovima. Sve to stvara pritisak na vlade da uvedu ideju trezvenog pristupa, naročito u području potrošnje energije, a da pritom ne ugroze globalnu ideju potrošačkog društva.
Ta je trezvenost prvenstveno tehnička i temelji se na povećanju učinkovitosti kroz unaprjeđenje tehnološkog procesa, ostajući pritom na modelu tzv. “ekonomije razmjera”1 (koja ima za cilj prodati što više proizvoda). Takav pristup omogućava uštedu i sirovina i energije.
Ali takva razboritost izvanjsko je rješenje koje nema izravne veze s pojedincem. Ona po nekima neće moći logično pratiti tranziciju, ekološku ili civilizacijsku.
Aktualna kriza predstavlja izvanrednu priliku za preispitivanje pravog značenja pojma trezvenosti i njegova doprinosa rješavanju egzistencijalnih problema kako pojedinca tako i zajednice.
Korijene trezvenosti nalazimo u drevnim tradicijama, naročito u filozofskim i religijskim tekstovima koji naglašavaju da se sreća ne nalazi u posjedovanju materijalnih dobara, nego u dobrovoljnom prihvaćanju umjerenosti, sudržljivosti i štedljivosti.
A upravo tu se nalazi izazov jer se uz ekološku krizu, uz njezine mnogobrojne manifestacije, nadovezuje i kriza smisla, kriza mogućnosti zamišljanja nove ujedinjujuće perspektive za ljudsko biće i zajednicu kao cjelinu.
Riječ trezvenost dolazi od latinske riječi sobrietas koja je u uskoj vezi s pojmovima štedljivosti i umjerenosti. Mael Goarzin2 ističe da taj pojam koriste grčki filozofi: “Podsjetit ću na važnost koju su antički filozofi pridavali osjećaju mjere, mesotes, kao suprotnosti pretjerivanju. To je jedna od temeljnih vrijednosti koja omogućuje čovjeku da se razvije i napreduje unutar granica svoje vlastite prirode, kao i prirode općenito. Aristotel, na primjer, objašnjava u Nikomahovoj etici kako je bit vrline prava mjera. Pretjerivanje, s druge strane, izražava nedostatak razboritosti, phronesis, pa čak i nedostatak samokontrole, sophrosune, tj. drugim riječima, nedostatak vrline.”
Pojedinac koji živi trezvenim ili umjerenim načinom života ima sve predispozicije da postane mudro biće visokih moralnih standarda.
Epikur, veliki filozof jednostavnosti načina života, zagovara stanovitu samodostatnost jer je tako moguće postići bolji nadzor nad vlastitom dobrobiti, pri čemu je glavni cilj postizanje ataraksije, tj. spokoja duše.
U antici, kako na Istoku tako i na Zapadu, kod budista ili hinduista, pojam razboritosti i jednostavnosti najčešće se vezivao za pojedinca. Pitanje koje se nameće je kako to primijeniti na društvenu zajednicu.
Istraživanje na ovu temu koje nalazimo kod Davida H. Thoreaua, iz sredine 19. stoljeća, imalo je za cilj pridružiti društveni projekt osobnom filozofskom pristupu. Thoreau zagovara štedljivost kao jednostavan i mudar način života. Htjeti više znači želju za bogatstvom pretpostaviti svojoj slobodi. U njegovom izlaganju koncept razboritosti postaje stijeg svih onih koji se ne uklapaju u povijest industrijske revolucije.
“Prema Thoreau, izazov je pokazati da je drugačiji model društva moguć i da je utoliko poželjniji ukoliko nas oslobađa našeg stanja kako bi nam ponudio dublje iskustvo života.”3
Od tada se, paradoksalno, svi društveni projekti u kojima se spominje trezvenost tretiraju kao pokreti otpora konzumerističkom modelu te ih pristaše industrijskog društva uglavnom diskreditiraju.
U 20. stoljeću mnogobrojni mislioci, kao na primjer Hannah Arendt u Stanju modernog čovjeka, osuđuju ovisnost pojedinaca o potrošačkom društvu: “Cjelokupna ekonomija je danas postala ekonomija rasipanja, sve kupljeno treba odmah bilo pojesti, doslovce požderati, bilo baciti čak prije nego je upotrebljeno, a sve u cilju da proces proizvodnje ne doživi katastrofalan zastoj.”4
Jacque Ellul inzistira na činjenici da bi se društveni napredak trebao usmjeriti na razvoj pojedinca i njegovu autonomnost: “Po cijenu materijalnog otriježnjenja, mogli bismo osloboditi vrijeme radeći manje, posvećujući više vremena umjetnosti i kulturi.”5.
Pierre Rabhi je, pak, umjerenost postavio kao svoje životno pravilo, objašnjavajući da na taj način postiže “smirenost, određen oblik zadovoljstva, osjećaj ispunjenosti i dubokog zadovoljstva s onime što imamo. Stvari se u ovom slučaju jednostavno poslože prema svojim pravim vrijednostima. Dobrovoljna trezvenost omogućava izlazak iz oskudice i pospješuje oslobađanje prostora za radost, kreativnost, ljepotu i dijeljenje.”6
Današnji cilj je, stoga, dobrovoljno si postaviti granice, kako individualna tako i kolektivna i prihvatiti, kako to objašnjava filozof Dominique Bourg, da umjerenost “nije sinonim za askezu ili za povratak dobrovoljnom siromaštvu, nego prije odbacivanje nerazumnog ponašanja i prekoračenja granica.”7
Aktualni problemi bi nam, upravo zahvaljujući novom obrazovnom pristupu prema dobrovoljnoj jednostavnosti, mogli omogućiti kolektivnu primjenu trezvenosti.
Prema Bergsonu, potrebno je stremiti prema obrazovanju koje bi omogućilo da, zahvaljujući znanstvenim spoznajama, razumijemo učinak našeg trošenja i da razvijemo sklonost prema onome što istinski potiče naše osobno ostvarenje.
1 Ekonomija razmjera – smanjenje troškova po jedinici proizvoda do čega se dolazi proizvodnjom u velikim razmjerima.
2 Filozof, suosnivač udruženja Stoa Gallica.
3 Florian Tignol, Naš odnos prema trezvenosti
4 Hannah Arendt, Stanje modernog čovjeka
5 Jacques Ellul, Za koga, za što radimo?
6 Pierre Rahbi, Moć umjerenosti
7 Dominique Bourg, Dobrovoljna trezvenost: istraživanje o novim načinima života
Autor: Fernand Schwarz
S francuskog prevela: Vesna Perhat
