Giordano Bruno (Nola, 1548. – Rim, 1600.), renesansni filozof koji je snažno zagovarao potrebu za humanim razvojem čovjeka, napisao je, među ostalim djelima, alegorično i simbolično djelo Izgon trijumfirajuće zvijeri u kojem u prvi plan stavlja obnovu istinskih vrijednosti, onih koje nadahnjuju ljudskost u čovjeku.
U ovoj alegorijskoj priči Bruno glavne uloge dodjeljuje grčkim bogovima i posrednicima preko kojih novosti s neba dolaze na zemlju do autora. Sam naslov i dodatak koji ga prati jasno postavljaju pozornicu: Izgon trijumfirajuće zvijeri, koji je predložio Jupiter, izvršio Savjet, razglasio Merkur, ispričala Sofija, saslušao Saulino, zapisao Nolanac; podijeljen u tri dijaloga, svaki u tri dijela; posvećen presvijetlom i izvanrednom vitezu Philipu Sidneyju1.
Sadržaj se sažima oko jednog događaja. Jupiter koristi dan proslave pobjede bogova nad titanima kako bi upoznao skup bogova sa svojom odlukom. Objašnjava im kako sve s vremenom gubi snagu i troši se, te je potrebno odbaciti nezrelo ponašanje i pobrinuti se za važne stvari, jer “…usud hoće i to da” sve “prođe kroz sve stupnjeve svoje sudbine”. I umjesto uobičajenog svečanog plesa, na čuđenje svih prisutnih, veliki otac bogova predloži veliko savjetovanje bogova za okruglim stolom. Na Savjetu on pozove bogove da zajedno očiste kuću, da obnove nebo skidajući s njega ono nevrijedno, nadomještajući to “novim zviježđima” – vrlinama.
Drugi dijalog započinje Saulinovim pitanjem upućenim Sofiji: Zašto je Jupiter odlučio na najznačajnije mjesto na nebeskom svodu postaviti baš Istinu? Sofija mu tada objašnjava odluku Savjeta:
To je lako. Iznad svih stvari, Saulino, nalazi se istina; ona je jedinstvo koje svemu prethodi, ona je dobrota koja prednjači ispred svega; zato što je jedno te isto biće, dobro i istinito; isto su istina, biće i dobro. Istina je onaj entitet koji nije niži ni od čega; jer ako želiš pretpostaviti nešto prije istine, moraš smatrati da je to nešto različito od istine; a ako razmišljaš da je različito od istine, nužno ćeš to nešto razumjeti tako kao da ono nema istinu u sebi, i da je bez istine, te da nije istinito; iz toga slijedi da je lažno, da je ništa, ništavnost, nebiće.
Dopuštam da ništa može doći prije istine, iako nije točno da ono ima prvenstvo i da je iznad istine; a istinsko biće ne može postojati nikako drukčije nego kroz istinu. Tako ne može biti nečeg drugog zajedno s istinom, a da to isto bude bez istine, zato što, ako nije zaista istinito, onda i nije biće, lažno je, nije ništa. Isto tako, ne može postojati ništa mimo istine; jer ako je mimo nje, onda je bez nje, nije istinito; ako nema istinu u sebi, onda je, dakle, lažno, onda je ništa.
Otuda je istina ispred svega, i sa svime, i poslije svega, i iznad svega, sa svime, poslije svega; ona je i početak, i sredina, i kraj. Ona je ispred svega kao uzrok i počelo, i od nje sve zavisi; u svakoj stvari je supstancija te stvari, i svaka stvar preko nje ima supstanciju; i poslije svega je, zato što se preko nje sve stvari poimaju bez zablude.
Idealna je, prirodna i pojmovna; metafizička, fizička i logička. Dakle, istina je iznad svih stvari; a ono što je iznad svega, makar ga mi razumjeli i imenovali drugačije, to nužno mora biti u suštini sama istina.
I zato je Jupiter s razlogom htio da se na najvišem mjestu na nebu vidi Istina. Ali, naravno, ova koju čulima vidiš i koju svojim umom možeš shvatiti nije ona najviša i prva, nego određena figura, određena slika i određeni odsjaj njen, i ona je iznad ovoga Jupitera o kome često govorimo i koji je predmet naših metafora.
Jupiter : (…) od nas odlaze snaga, proviđenje, vrlina, dostojanstvo, veličanstvo i ljepota, kao što sjenka odlazi zajedno s tijelom. Samo je istina apsolutno nepromjenjiva i besmrtna: ako ponekad orone ili potone, ipak se nužno u svoje vrijeme ponovo uzdigne, kad joj ruku pruži njena službenica Sofija.
Zatim Saulino na jednostavniji način, iz ljudske perspektive, nadodaje:
Upravo tako, Sofija; istina je nešto najiskrenije, najbožanskije od svega; božanstvo i iskrenost, dobrota i ljepota stvari jesu istina, a nju ni na silu ne možeš ukloniti, niti će se ona zbog starosti pokvariti, niti će se zbog skrivanja umanjiti, niti zbog širenja rasipati: osjetila je neće pomutiti, ni vrijeme naborati, ma koje mjesto sakriti, ni noć prekinuti, ni tmina prekriti; naprotiv, što je više protjeruju, ona se to više obnavlja i raste. I bez branitelja i zaštitnika, ona se brani; a ipak, voli društvo malobrojnih i mudrih, mrsko joj je mnoštvo, ne pokazuje se onima koji je ne traže zbog nje same, i ne želi se kazivati onima koji joj se ne izlažu smjerno, niti onima koji za njom na prijevaru tragaju; stanište je ona preuzvišeno, na koje svi pogleduju, ali ga malo njih vidi. (…)
Giordano Bruno dalje razrađuje raspored vrlina na nebu: pored Istine stoji Razboritost, a zatim Sofija, a pored nje čedo njeno – Zakon. Svaka od njih ima svoj nebeski, savršeni aspekt, i zemaljsku inačicu koja je podložna zasjenjenju; zemaljska razboritost, mudrost i zakon proizlaze iz nebeske, savršene i prirodne Razboritosti, Mudrosti i Zakona.
Ne zaboravlja spomenuti neprijatelje Istine: Istina “ima dvije opasne neprijateljice, koje su zle: s desne strane nalazi se Lukavstvo, Prijetvornost i Zlonamjernost; s lijeve, Glupost, Lijenost i Nerazboritost”.
1 Philip Sidney, britanski plemić na dvoru Elizabete I. , vodeći predstavnik engleske renesanse.
Priredila: Vedrana Novović
Izvor: Izgon trijumfirajuće zvijeri
