Upečatljiv paradoks znanstveno-tehnološkog doba je taj da su svi aspekti materijalnog života olakšani, dok je duhovna dimenzija postojanja sasvim zanemarena. Danas čovjek upravlja različitim strojevima, ali ne zna biti nasamo sa samim sobom, ne zna kako obuzdati nagone ili probuditi duhovnost. Također, paradoks je da u novom dobu ponovno postaje aktualna stara znanost upoznavanja samog sebe koja u sebi sjedinjuje filozofiju, religiju i znanost.
Američki novinar David Brooks u knjizi Društvena životinja, podnaslova Skriveni izvori ljubavi, karaktera i postignuća, duhovito analizira što pokreće naše ponašanje i donošenje odluka. Svoja zapažanja iznosi kroz životne priče glavnih likova i potkrepljuje ih najnovijim znanstvenim otkrićima koja rasvjetljavaju nesvjesno. Tvrdi da na naše životne odluke više utječu naše emocije, nego razum i da nas od životinja ne razlikuje samo razum, nego i uzvišena priroda naših moralnih osjećaja i osjećaj zajedništva.
Moderni svijet je zapostavio duhovnost u tolikoj mjeri da više ne znamo što ona zapravo jest. Čovjek je sazdan od tijela, duše i duha. Duh je besmrtna božanska iskra u nama neodvojiva od božanskog Duha, kao što je Sunčeva zraka neodvojiva od Sunčeve svjetlosti. Duh je jedan, a ipak je povezan sa svim živim bićima. Prepoznavanje duhovnih korijena i jedinstva u svemu je duhovnost, a duhovno živjeti znači davati prednost duhovnom nad materijalnim, odnosno živjeti temeljne ljudske vrijednosti dobrote, suosjećanja i ljubavi.
Nedostatak odgovornosti za svoja djela jedna je od mnogih bolesti modernog društva. Odgovornost zahtijeva savjesno i valjano obavljanje dužnosti, svjesni napor, dok naše doba veliča lagodu i užitak. Širenjem kulture žrtve hrane se pasivnost i neodgovornost pod izlikom da se ništa ne može promijeniti. Odgovornost je znak zrelosti, probuđene duše koja osjeća povezanost sa svime oko sebe te se osjeća pozvanom učiniti ovaj svijet boljim mjestom za život.
Ubrzani materijalistički način života doveo je do zaborava bitnih ljudskih vrijednosti, no prepoznate kao takve ili ne, vrijednosti postoje u svakom društvu. One su u temeljima misli, motiva i ponašanja ljudi, vidljive su iz načina života. Vrijednosti divljaka razlikuju se od onih civiliziranog čovjeka, a sam ljudski napredak očituje se kroz vrijednosti koje motiviraju njegovo djelovanje. Temeljne vrijednosti usmjeravaju naš život poput kolosijeka kojim ljudska duša putuje ususret samoj sebi i vječnosti
Retorika je od vremena antičke Grčke do kraja 19. stoljeća bila sastavni dio humanističkog obrazovanja. Kada se koristila u plemenite svrhe, budila je čovjekovu uspavanu dušu i poticala ga na dobro. U protivnom je postajala sredstvo obmane. Najplemenitiji izraz dao joj je Sokrat koji je svojim govorima poticao Atenjane na preispitivanje i upoznavanje samih sebe, te na traženje odgovora na pitanje kako treba živjeti.
U mitovima s različitih krajeva svijeta pronalazimo ponavljajuće obrasce i upadljive podudarnosti. Ponajprije se to odnosi na mitove o općem potopu, o herojima utemeljiteljima gradova, o božanskim pomagačima koji su ljude naučili različitim umijećima, o zlatnom dobu čovječanstva itd. To sugerira ideju da se radi o stvarnim događajima koji su toliko snažno utjecali na svijest čovječanstva da su ih zabilježile sve tradicije. Ti tragovi iz dubina vremena pomažu nam rekonstruirati daleku prošlost čovječanstva, ali i naslutiti budućnost.
Pojam empatije, aktualiziran krizom kroz koju prolazimo, označava suosjećanje kao sposobnost uživljavanja u emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi. Suosjećanje nalazimo u središtu svih religijskih i etičkih tradicija koje nalažu da postupamo prema drugima onako kako želimo da se postupa prema nama. Djelotvorno suosjećanje olakšava dublje povezivanje i razumijevanje drugih, a time i nas samih, ključ je suživota i ostvarenja čovjekove ljudskosti.
Osmijeh izaziva zanimanje znanstvenika i predmet je brojnih studija koje potvrđuju njegovu snažnu povezanost s pozitivnim emocijama. Iskreni osmijeh ništa ne košta, a ima čudesan učinak u međuljudskim odnosima, čak i na daljinu! Pokazatelj je dobrodošlice i prihvaćanja drugih poput otvorenih vrata. Zato ga vrijedi vježbati, a sama vježba nas mijenja na bolje. Smijući se i kad nam se plače, utječemo na podizanje vlastitih stanja svijesti i vježbamo razumijevanje i prihvaćanje vlastite sudbine.
Richard Wagner svoju je operu Parsifal nazvao "sakralnom muzičkom dramom". U njoj objedinjuje tekst, glazbu i scensku radnju u težnji da po uzoru na antičko kazalište gledatelja učiniti sudionikom drame. Radnja se zasniva na mitu o vitezovima Okruglog stola i svetom Gralu te vječnom sukobu između dobra i zla. Podlegavši kušnji, ranjeni kralj ne može obavljati dužnosti čuvara Grala pa ni očuvanja mira i pravde u kraljevstvu. Čist i prostodušan Parsifal pomoći će uspostavi narušene harmonije i postati čuvar svetog Grala.