Dok se još osjećao utjecaj Drugog svjetskog rata, švicarski pisac i dramaturg Friedrich Dürrenmatt razmišljao je o tome je li u našem dobu još uvijek moguće pisati tragedije. Došao je do zaključka da naše vrijeme nije prikladno za tragedije jer ono na čemu se temelji tragedija, a to je istinsko zajedništvo i osjećaj odgovornosti (između ostalog), više ne postoje.
Širenjem kulture žrtve postalo je uobičajeno kriviti roditelje, učitelje ili društvo za sve loše u našim životima.
To me navelo na razmišljanje o konceptu osobne odgovornosti. Skoro sedamdeset godina nakon Dürrenmattove izjave, postoje neporecivi dokazi da se osjećaj osobne odgovornosti dodatno umanjio: smeće na ulicama i po parkovima ukazuje na to da su neki ljudi prelijeni napraviti par koraka kako bi bacili otpad u za to predviđene kante; pasji izmet na cesti; mladi (i ne tako mladi) ljudi koji ne počiste za sobom kad im se nešto prolije ili prospe; javne ustanove o kojima nitko ne brine itd.
Tijekom nekoliko posljednjih desetljeća zamjetan je sve veći trend podizanja tužbi protiv tvrtki koje se bave brzom hranom zbog zdravstvenih problema koje takva hrana izaziva, poput debljine i šećerne bolesti, ili zbog opekotina uzrokovanih prevruće posluženom kavom. Ovo ukazuje na to da ne preuzimamo osobnu odgovornost za neumjerenost našeg načina života ili nedostatak pažnje već radije okrivljujemo proizvođače i pružatelje usluga. U školama se krivnja za neuspjeh učenika prebacuje na učitelje te roditelji često ne prihvaćaju odgovornost za ponašanje svoje djece, okrivljujući društvo i očekujući da škole prenesu vrijednosti koje sami nisu sposobni prenijeti svojim potomcima.
Širenjem kulture žrtve postalo je uobičajeno kriviti roditelje, učitelje ili društvo za sve loše u našim životima. Takav je stav često potpomognut psihologijom koja teži tome da učini da se odmah osjećamo bolje, bez potrebe za razvojem našeg potencijala kako bismo nadišli nedaće, stvorili vlastite prilike i postali svjesni naše slobode izbora.
Postoje čak i oni koji misle da je koncept “osobne odgovornosti” sredstvo koje je izmislio zli “sustav” koji tjera ljude da se osjećaju “krivima” i da skrene pažnju s pitanja “greške u sustavu”. Iako ima nešto u tome, također ne smijemo zaboraviti da je svaki sustav sačinjen od pojedinaca i da će u svakom sustavu ponašanje svakog pojedinca utjecati na cjelinu. Zašto je osjećaj odgovornosti nestao u tolikoj mjeri? Postoje mnogi mogući odgovori na ovo pitanje, a jedan od njih je da živimo u svijetu koji nam govori da je najvažniji cilj u životu postići najveći mogući komoditet i “osjećati se dobro” cijelo vrijeme.
Osjećaj odgovornosti naš je unutarnji odgovor na situaciju koja traži djelovanje koje smo sposobni poduzeti.
Svima nam je poznata nutarnja borba između osjećaja odgovornosti i truda koji zahtjeva djelovanje u skladu s tim, i onog sebičnog u nama koje se jednostavno ne želi potruditi. Svi znamo kako je “neugodan” osjećaj kada moramo priznati (barem sami sebi) da smo pogriješili. Svi znamo kako “strašno” može biti donošenje velikih odluka, svjesni da možemo kriviti samo sebe zbog posljedica na naš budući život. Nema sumnje da bi nas osjećaj odgovornosti potaknuo da uložimo napor, da se suočimo s neugodnim osjećajima i da u potpunosti prihvatimo posljedice naših vlastitih životnih izbora. Ako poreknemo osobnu odgovornost za vlastiti život ili prilike, nećemo nikada razviti sposobnost da ih promijenimo.
Riječ “odgovornost” dolazi od glagola “odgovoriti”. Osjećaj odgovornosti naš je unutarnji odgovor na situaciju koja traži djelovanje koje smo sposobni poduzeti. Na latinskom također sadržava značenje “obaveza”. Biti odgovorno ljudsko biće znači biti pouzdan i dostojan povjerenja. Osjećaj odgovornosti je znak zrelosti, unutarnjeg razvoja, stanja svijesti. To je prva karakteristika probuđene duše koja osjeća povezanost sa čovječanstvom, prirodom, svijetom. Predstavlja najbolje što imamo u sebi. To je naš unutarnji glas savjesti, naša sposobnost da reagiramo na problem. Ako prigušimo naš osjećaj odgovornosti, također smo prigušili ono što nas čini čovjekom.
Jesmo li zatvorenici sudbine ili imamo u sebi moć odrediti putanju našeg života i stvoriti svijet u kojem bismo voljeli živjeti? U slučaju ovog posljednjeg, preuzimanje osobne odgovornosti predstavlja jedini način napretka.
Nije samo tragedija ta koja zahtijeva osjećaj osobne odgovornosti – civilizirano društvo ga isto tako treba. Uvijek možemo prepoznati velike osobe po njihovom osjećaju odgovornosti. Neka zasja i iz naših vlastitih djela.
Autor: Sabine Leitner
S engleskog prevela: Ana Rubin
