Nedostatak odgovornosti za svoja djela jedna je od mnogih bolesti modernog društva. Odgovornost zahtijeva savjesno i valjano obavljanje dužnosti, svjesni napor, dok naše doba veliča lagodu i užitak. Širenjem kulture žrtve hrane se pasivnost i neodgovornost pod izlikom da se ništa ne može promijeniti. Odgovornost je znak zrelosti, probuđene duše koja osjeća povezanost sa svime oko sebe te se osjeća pozvanom učiniti ovaj svijet boljim mjestom za život.
Modu obično ne dovodimo u vezu sa zagađenjem okoliša. No sama proizvodnja pamuka zahtijeva goleme količine vode i pesticida, a otrovne kemikalije za bojanje odjeće onečišćuju rijeke. Modna industrija k tome stalno smišlja modne novitete i marketingom potiče ljude da budu u trendu pa se kupuje više odjeće nego što je potrebno. Stoga velik dio nosive odjeće završava kao otpad. Šteta po okoliš je golema. Nužno je otrježnjenje u vidu odgovorne kupnje i obuzdavanja potrošnje.
Simboli su pratili ljudska bića od njihovih dalekih početaka. Prisutni su i danas, iako ih dominantna znanstveno-tehnička racionalnost marginalizira. Posredstvom simbola dolazimo do dubljeg razumijevanja života i nas samih. Sveopća kriza suvremenog svijeta posljedica je našeg odvajanja od dimenzije dohvatljive jedino simbolima. Za cjelovitiji pogled na svijet potrebno je sjediniti racionalno i simboličko mišljenje kako bi se razjedinjeni svijet iznova ujedinio.
O Platonovom shvaćanju umjetnosti i njezinoj pedagoškoj ulozi napisane su mnoge studije i tumačenja u kojima se ističe njegov kritički stav prema umjetnosti. Platon se protivio umjetnosti koja je samo oponašala vanjski svijet prirode, koji je odraz svijeta ideja, pa je takva djela smatrao sjenom sjena koje udaljavaju od istinske stvarnosti. No, cijenio je umjetnost koja približava percepciji vječne Ljepote, Istine, Dobra i Pravednosti.
Ekološki problemi nezaustavljivo rastu, a sve dosadašnje mjere ne donose rezultate jer se ne bave uzrokom krize. Nužan je pomak u svijesti i u načinu na koji doživljavamo prirodu, naše mjesto i ulogu u njoj. Zapadna je civilizacija izdvojila čovjeka iz cjeline prirode, koju objektivizira i doživljava kao resurs, što je otvorilo put prema njenom prekomjernom iskorištavanju i uništavanju. Vraćanje čovjeka u prirodne okvire obnovit će osjećaj jedinstva s prirodom, poštovanje i odgovornost prema prirodi, a to će vratiti ekološku ravnotežu.
Nesuglasja i polarizacije u društvu, nepovjerenje u sustave i u napredak općenito, povlačenje u vlastite tvrđave, stvarnost je našeg vremena. Želimo li prevladati podjele i postići slogu, trebamo izaći iz vlastitih utvrda i ponovno naučiti međusobno surađivati. Da bismo ostvarili suradnju, nužno je poštivati pravila i zakone koji su temelj civilizacije. Također je nužno da umjesto pasivnih promatrača postanemo aktivni graditelji zdravih sustava za buduće generacije.
U današnjim polarizirajućim vremenima obrazovanje kao prijenos znanja, vještina i iskustava na sljedeću generaciju čest je predmet nesuglasica. Dok su škole nekada oblikovale i obučavale djecu kako bi ih se uklopilo u društvenu sredinu, s naglaskom na stjecanje potrebne razine kvalifikacije, današnje "mekše" obrazovanje više je usmjereno na buđenje i izvlačenje prirođenog potencijala djeteta. Međutim, oba polariteta imaju svoju vrijednost i trebaju se međusobno dopunjavati.
Ljepotu i značenje istinskih umjetničkih djela ne bismo mogli percipirati bez odgovarajućeg obrazovanja. Samo gledanje i slušanje nisu dovoljni; potrebno je obrazovati nutarnja osjetila. Ona razvijaju našu estetsku inteligenciju i omogućuju nam prepoznati ono što je dobro, ispravno i lijepo. Otvaraju nam pristup višoj stvarnosti gdje jasnije zamjećujemo ljepotu i smisao. Umjetničko obrazovanje je neophodno i zato da bi velika umjetnička djela nastavila biti izvor iz kojeg će budući naraštaji crpiti snagu i nadahnuće.
Kulturna sredina u kojoj odrastamo bitno nas određuje jer iz našeg okruženja usvajamo sustav vrijednosti, način na koji razmišljamo, osjećamo i djelujemo. Da smo rođeni u drugim okolnostima, drugačije bismo razmišljali i živjeli. Uvjerenost da je naš način života najbolji stvara jaz i otvara prostor za sukobe. Bez obzira na sve naše razlike, treba znati da smo svi dio ljudskog roda, a kulturni izrazi samo su različiti modaliteti života jednog jedinstvenog čovječanstva.
Kriza u obrazovnom sustavu odražava krizu šireg društvenog konteksta. Stalno nastojanje poboljšanja obrazovnog sustava na simptomatskoj razini samo je produbljuje. Glavni problem predstavlja razjedinjenost u pogledu svrhe obrazovanja: da li razvijati cjelokupni potencijal svakog djeteta, optimizirati akademske rezultate ili pripremiti mlade za tržište rada? Rješavanje problema zahtjeva sustavni i filozofski pogled na obrazovanje koji ljudsko biće sagledava u svim njegovim aspektima.