O Platonovom shvaćanju umjetnosti i njezinoj pedagoškoj ulozi napisane su mnoge studije i tumačenja u kojima se ističe njegov kritički stav prema umjetnosti. Platon se protivio umjetnosti koja je samo oponašala vanjski svijet prirode, koji je odraz svijeta ideja, pa je takva djela smatrao sjenom sjena koje udaljavaju od istinske stvarnosti. No, cijenio je umjetnost koja približava percepciji vječne Ljepote, Istine, Dobra i Pravednosti.
Ekološki problemi nezaustavljivo rastu, a sve dosadašnje mjere ne donose rezultate jer se ne bave uzrokom krize. Nužan je pomak u svijesti i u načinu na koji doživljavamo prirodu, naše mjesto i ulogu u njoj. Zapadna je civilizacija izdvojila čovjeka iz cjeline prirode, koju objektivizira i doživljava kao resurs, što je otvorilo put prema njenom prekomjernom iskorištavanju i uništavanju. Vraćanje čovjeka u prirodne okvire obnovit će osjećaj jedinstva s prirodom, poštovanje i odgovornost prema prirodi, a to će vratiti ekološku ravnotežu.
Nesuglasja i polarizacije u društvu, nepovjerenje u sustave i u napredak općenito, povlačenje u vlastite tvrđave, stvarnost je našeg vremena. Želimo li prevladati podjele i postići slogu, trebamo izaći iz vlastitih utvrda i ponovno naučiti međusobno surađivati. Da bismo ostvarili suradnju, nužno je poštivati pravila i zakone koji su temelj civilizacije. Također je nužno da umjesto pasivnih promatrača postanemo aktivni graditelji zdravih sustava za buduće generacije.
U današnjim polarizirajućim vremenima obrazovanje kao prijenos znanja, vještina i iskustava na sljedeću generaciju čest je predmet nesuglasica. Dok su škole nekada oblikovale i obučavale djecu kako bi ih se uklopilo u društvenu sredinu, s naglaskom na stjecanje potrebne razine kvalifikacije, današnje "mekše" obrazovanje više je usmjereno na buđenje i izvlačenje prirođenog potencijala djeteta. Međutim, oba polariteta imaju svoju vrijednost i trebaju se međusobno dopunjavati.
Ljepotu i značenje istinskih umjetničkih djela ne bismo mogli percipirati bez odgovarajućeg obrazovanja. Samo gledanje i slušanje nisu dovoljni; potrebno je obrazovati nutarnja osjetila. Ona razvijaju našu estetsku inteligenciju i omogućuju nam prepoznati ono što je dobro, ispravno i lijepo. Otvaraju nam pristup višoj stvarnosti gdje jasnije zamjećujemo ljepotu i smisao. Umjetničko obrazovanje je neophodno i zato da bi velika umjetnička djela nastavila biti izvor iz kojeg će budući naraštaji crpiti snagu i nadahnuće.
Kulturna sredina u kojoj odrastamo bitno nas određuje jer iz našeg okruženja usvajamo sustav vrijednosti, način na koji razmišljamo, osjećamo i djelujemo. Da smo rođeni u drugim okolnostima, drugačije bismo razmišljali i živjeli. Uvjerenost da je naš način života najbolji stvara jaz i otvara prostor za sukobe. Bez obzira na sve naše razlike, treba znati da smo svi dio ljudskog roda, a kulturni izrazi samo su različiti modaliteti života jednog jedinstvenog čovječanstva.
Kriza u obrazovnom sustavu odražava krizu šireg društvenog konteksta. Stalno nastojanje poboljšanja obrazovnog sustava na simptomatskoj razini samo je produbljuje. Glavni problem predstavlja razjedinjenost u pogledu svrhe obrazovanja: da li razvijati cjelokupni potencijal svakog djeteta, optimizirati akademske rezultate ili pripremiti mlade za tržište rada? Rješavanje problema zahtjeva sustavni i filozofski pogled na obrazovanje koji ljudsko biće sagledava u svim njegovim aspektima.
Nekada je moralni karakter bio cijenjen i tražen, a onda je postao staromodan. U vremenu osipanja svih vrijednosti nasušno se potrebno vratiti formiranju karaktera, putem odgoja i samoodgoja, jer naši pojedinačni karakteri utječu na ustroj društva. Da bi društvo bilo dobro, treba biti sastavljeno od nepotkupljivih, karakternih ljudi vođenih etičkim principima, a ne vlastitim interesima. Postoji izravna uzročno-posljedična veza između karaktera i sudbine, svatko je kovač svoje sreće, ali i sreće i sudbine zajednice.
Svatko od nas gleda svijet vlastitim očima. Ostati prijatelj s nekim tko ima drugačije poglede od nas ili ga ukloniti s popisa prijatelja posljednjih je godina sve češća dilema. No, upravo je sučeljavanje različitih pogleda, ideja i životnih stavova oblikovalo povijest čovječanstva. Na ovom svijetu ne postoji apsolutno ispravno ili pogrešno; različitost pogleda pomaže širenju vidika i obogaćuje. Osim toga, netko drugačijih pogleda na život može biti dobra i plemenita osoba, što treba biti glavni kriterij vrednovanja drugog čovjeka.
Naše je doba obilježeno prenaglašenom dominacijom znanosti, tehnike i racionalnosti. Pridajemo previše važnosti racionalnom, logičkom, kritičkom razmišljanju. To utire put beživotnom svijetu i čovjeku. Zato je racionalno razmišljanje potrebno uravnotežiti razmišljanjem srcem, odnosno proširiti ga i produbiti intuitivnim, analognim i poetskim razmišljanjem. To će nam omogućiti da postanemo moralna ljudska bića i da se približimo mudrosti i misteriju života.