Tko smo – društvene životinje ili humana bića? Je li uloga izvanjskih faktora, kao što su mjesto rođenja, kultura, materijalni uvjeti, društveni kontekst, ono što nas potiče na razvoj ili nam nužno određuju sudbinu na koju ne možemo utjecati? Jesmo li samo raskrižja gdje se svake sekunde susreću milijuni osjeta, osjećaja i signala, ili smo i to i nešto mnogo više od toga?

Iako novinar, kulturni i politički komentator s redovnom rubrikom u New York Timesu, a ne znanstvenik, autor knjige Društvena životinja David Brooks isprepliće otkrića iz društvenih i prirodnih znanosti, prvenstveno sociologije, psihologije, bio­logije i ekonomije.

Kroz dva izmišljena lika, Harolda i Erice, Brooks na duhovit način nastoji dati odgovore na pitanja kako podrijetlo utječe na razvoj pojedinca i društvenih skupina, kakav utjecaj imaju obiteljsko okruženje i društveni obrasci, rađamo li se s osjećajem za moral ili moralni postajemo tijekom života…

Sve to potkrjepljuje brojnim istraživanjima s raznih sveučilišta koja znatiželjnog čitatelja usmjeravaju na izvore i originalne radove.

Kroz različita poglavlja knjige kao što su učenje, inteligencija, starost, moral, donošenje odluka, samokontrola, motivacija i dr., prikazan je životni put bračnog para Harolda i Erice od rođenja, preko školovanja, prijateljstva, ljubavi i zaposlenja, sve do starosti. Spomenute situacije na neki su način arhetipske i zato čitatelj između ovih redova lako prepoznaje vlastite nedoumice, izazove, uspone, padove, preispitivanje vlastitih vrijednosti, a autor nudi razna potencijalna rješenja i izlaze.

Iako kao ljudska bića posjedujemo humanost, ona se ne ostvaruje sama po sebi već se tijekom života razvija i izražava putem svjesnih odluka i izbora. Zato čovjek nije društvena životinja, nego humano biće čija je uloga nadilaženje isključivo biološke i društvene determiniranosti te postupno osvještavanje vlastite humane prirode. Ta se humana priroda, između ostalog, očituje u sposobnosti samorefleksije, samokontrole, moralnog rasuđivanja i inteligentnog djelovanja.

Samokontrola

Istraživanja su pokazala da samokontrola ne ovisi samo o snazi volje i odluci što činiti u određenoj situaciji, nego prvenstveno o percepciji neke situacije, a tek onda o volji i razumu. Osobe koje objektivnije percipiraju situaciju, lakše postižu samokontrolu. Brooks to potvrđuje sljedećim primjerima:

Oko 1970. godine Walter Michelle (…) pokrenuo je jedan od najslavnijih i najljepših pokusa u suvremenoj psihologiji. Posjeo je skupinu četverogodišnjaka u sobu i stavio na stol slatkiše od sljeza. Zatim im je rekao da smiju odmah pojesti samo jedan slatkiš i da on mora ići. Ali ako pričekaju da se vrati, svakome će dati dva sljezova slatkiša. U video zapisu tog pokusa možete vidjeti kako Michelle izlazi iz sobe i kako se djeca vrpolje, udaraju, skrivaju oči i lupaju glavom u nastojanjima da ne pojedu slatkiše koji su se nalazili ispred njih. (…)

Taj je pokus izložio djecu sukobu između zadovoljenja kratkoročnog poriva i dugoročne nagrade. Pokus sa sljezovim slatkišima ispitivao je jesu li djeca naučila strategije kontrole vlastitih poriva. Oni koji su to naučili u tako ranoj dobi poslije su postizali bolje rezultate u školi i životu, a oni koji u tome nisu uspjeli, školu su smatrali beskrajno frustrirajućim iskustvom. U kasnijim je pokusima Michelle rekao djeci da zamisle da to što vide zapravo nije sljezov slatkiš već njegova slika. Djeca koja su u tome uspjela mogla su odgoditi zadovoljenje želje u prosjeku tri puta dulje od djece koja nisu mogla zamisliti tu sliku.

Pokus sa sljezovim slatkišem pokazuje kako se samokontrola ne svodi na željeznu snagu volje kojom se vlada strastima.

Ljudsko odlučivanje ima tri temeljna koraka. Prvo opažamo situaciju. Drugo, razumom procjenjujemo je li ovo ili ono djelovanje dugoročno u našem interesu. Treće, koristimo se snagom volje kako bismo izvršili odluku koju smo donijeli.

Istraživanja pokazuju kako su razum i volja poput mišića, i to ne posebno snažnih mišića. U nekim slučajevima i u pravim okolnostima oni se mogu suprotstaviti iskušenju i nadzirati impulse. No, u mnogim slučajevima jednostavno su preslabi da nametnu samodisciplinu.

Inteligencija

Objašnjavajući suštinu inteligencije, Brooks navodi kako sam kvocijent inteligencije (IQ) nije dovoljan za uspjeh jer se bez emocionalne i socijalne inteligencije, kao i bez moralne inteligencije i čvrstog karaktera, čovjek ne može izraziti kao ljudsko biće, a samim time otežan je i njegov uspjeh u stvarnom svijetu.

Jednom kada napustite školsko okruženje, kvocijent inteligencije prestaje biti pouzdan pokazatelj uspjeha. Kada se promatra uz ostale kontrolne čimbenike, ljudi s visokim kvocijentom inteligencije ne ostvaruju bolje intimne veze niti imaju bolje brakove. Nisu bolji ni u odgoju djece. Istraživanja su pokazala da kvocijent inteligencije sudjeluje samo četiri posto u predikciji uspjeha u poslu.

Ljudi koji postižu dobar rezultat na testovima kvocijenta inteligencije dobri su u logičkim, linearnim i računalnim zadaćama. Ali, da bi se uspjelo u stvarnom svijetu, osim inteligencije, važna su i karakterna obilježja i interesi. (…) Čovjek može imati visok kvocijent inteligencije, ali ako nema moralnih vrlina kao što su iskrenost i poštenje, vjerojatno neće postići uspjeh u stvarnom životu.

Moral

Autor iznosi niz rezultata dobivenih istraživanjem morala i zaključuje da svi posjedujemo osjećaj za moral koji se treba njegovati da bi bio što izraženiji.

Duboki nagoni ponašaju se prema svjesnoj spoznaji kao prema nečemu čime se mogu igrati. Ne samo da joj iskrive percepciju tijekom našeg pogrešnog djelovanja, već poslije nađu i opravdanje za počinjeno djelo. Sami sebi govorimo kako je žrtva našeg djelovanja znala što je čeka, da su nas okolnosti natjerale da se ponašamo kako smo se ponašali, da treba nekoga drugoga kriviti. Želja oblikuje naše misli još i prije negoli ih postanemo svjesni. Međutim, nisu svi naši duboki porivi sebični. Svi smo potomci ljudi koji su uspješno surađivali. Naši preci preživljavali su živeći i radeći u obiteljima i skupinama.

Suosjećanje nam je u naravi, napisao je Adam Smith u knjizi Teorija moralnih osjećaja (…) Kad vidimo udarac koji je usmjeren prema nozi ili ruci neke osobe, instinktivno povučemo svoju nogu ili ruku. (…) Priroda je čovjeka oblikovala tako da stvara društva, obdarila izvornom željom da ugodi i izvornom odbojnošću prema povrjeđivanju svoje braće. Naučila ga je da osjeti ugodu kad je dobar prema drugima i da osjeti bol kad čini nešto što za druge nije povoljno. Društveni osjećaji imaju i svoju društvenu komponentu čak i u najranijoj životnoj dobi. Bloom, profesor na Sveučilištu Yale, proveo je sa suradnicima pokus u kojem su bebama pokazali prizor u kojem se jedna figura muči pri usponu na brdo, druga joj figura nastoji pomoći, a treća figura pokušava spriječiti prvu figuru. Bebe stare samo šest mjeseci pokazivale su sklonost prema figuri koja pomaže, a ne prema onoj koja odmaže (…) Dijete ne morate poučavati pravednosti. Djeca glasno prosvjeduju protiv nepravde od prvog trenutka u kojem počinju komunicirati. Nitko nam ne mora govoriti da trebamo poštovati osobu koja se žrtvovala za skupinu, poštovanje dužnosti je univerzalan pojam. Nitko nam ne mora reći da preziremo one koji izdaju prijatelje ili nisu odani svojoj obitelji ili plemenu.(…) Nijedno društvo na planetu ne slavi pojedince koji su pobjegli iz bitke.

Točno je da roditelji i škola pojačavaju ta moralna shvaćanja, ali kako tvrdi James Q. Wilson u svojoj knjizi Moralni osjećaj, ta poruka pada na spremno tlo. Kao što se djeca rađaju sa svime što im je potrebno da bi naučila jezik, kao što imaju sve što im je potrebno da bi bila privržena mami i tati, tako dolaze opremljena i posebnim paketom moralnih osjećaja koji se mogu poboljšati, oblikovati, razviti, ali nikad se ne mogu zanemariti.

Pomislite samo što se događa kad u usta stavite neku hranu koju još niste okusili. Ne morate odlučivati o tome je li odvratna. Jednostavno to znate. Ili kad gledate planinu. Ne morate odlučiti je li krajobraz lijep. I to jednostavno znate. Moralne prosudbe vrlo su slične. To su brze intuitivne procjene.

Dakle, nije samo razum ono što nas razlikuje od ostalih životinja, nego i uzvišena priroda naših osjećaja, prije svega osjećaja zajedništva i moralnih osjećaja.

Postojanje univerzalnoga moralnog osjećaja ne znači da se ljudi uvijek ili bar često ponašaju na dobar način u skladu s vrlinom. Više je riječ o tome čemu se divimo nego onome što činimo, više je riječ o prosudbama koje donosimo nego o našoj sposobnosti da prema njima živimo. Ipak, snažno smo motivirani da budemo moralne osobe i željom da nas drugi vide kao moralne osobe.

Priredila: Dina Knežević