Psiholozi su puno pisali o ulozi osmijeha u odnosima među ljudima, a svi iz iskustva znamo koliko je lakše komunicirati kada vidimo vedro, nasmijano lice. Jesmo li ikada razmišljali o osmijehu preko telefona? Zašto, mogli bismo se upitati, jer to ionako nitko ne vidi. Ipak se vidi, jer se “čuje” s kakvim izrazom lica netko razgovara s nama.
Ako naš osmijeh dobro djeluje na druge, kada se s njima susretnemo uživo, jednako će dobro djelovati ako se samo “čuje” iz naših riječi.
U posljednje vrijeme živimo s mogućnošću razgovora na daljinu, mogućnošću koja nam je uvijek pri ruci. I taj oblik komunikacije, kao i svaki drugi, zahtijeva određene oblike pristojnosti. Osmijeh, na primjer.
Zašto zvoni telefon? Očito nas netko želi čuti jer nam želi nešto priopćiti, u konačnici želi dati ili primiti. Ako nas netko nazove, jer želi nešto podijeliti s nama, tada možemo uvećati radost te osobe ako je dočekamo otvorena uma. Međutim, ako ta osoba osjeća udaljenost s naše strane, uskraćujemo joj tu radost. Ako je nazvala jer nas treba, tada je tim više trebamo ohrabriti, treba osjetiti toplinu iza naših riječi koja zrači iz osmijeha.
Za početak, poslužit će čak i sebična obzirnost, jer znamo da svaki postupak ima posljedice, a svaka riječ koju izgovorimo izaziva kod drugih trenutačnu ili odgođenu reakciju. Dakle, ako želimo dobar urod, moramo biti oprezni kod sjetve. Pa čak i ako se to u početku čini usiljeno, s vremenom – ako vježbamo – postat će prirodno, a vanjski čin modificirat će osobu iznutra. Uostalom, cilj svake vježbe jest ovladati nekom vještinom koju još ne posjedujemo.
Time nismo ojačali niti jedan dio sebe, niti jedan mišić da bismo postali vitkiji i poželjniji drugima, nego smo direktno djelovali na svoju dušu. Osnažili smo otvorenost prema drugima koji, poput nas, više ili manje svjesno traže sreću i život dostojan čovjeka. Ojačali smo prihvaćanje drugih, a time i razumijevanje. Nakon nekog vremena to unutarnje sazrijevanje postaje vidljivo i više ne moramo vježbati osmijeh: on se događa sam od sebe.
Jesmo li ikada razmišljali o tome da se trebamo nasmiješiti čak i kad nas nitko ne gleda? Ako se osoba nasmiješi, očito je nečim zadovoljna, a možda i sretna. Zašto bi se naš osmijeh pojavio tek nakon što je nešto prethodno izazvalo veselje u nama? Zar ne bi bilo moguće izazvati smirenost svjesnim izazivanjem osmijeha, gotovo tjerajući osobnost da uz pomoć osmijeha mijenja stanje svijesti i izlazi iz manje harmoničnog stanja?
Ako se smijemo čak i kad nam se plače, vježbamo prihvaćanje svoje sudbine. Prihvaćanje je bitno kako bismo bolje razumjeli zašto nam se život odvija ovako ili onako, zašto se nama događa nešto što se drugima ne događa ili obrnuto. Kada prihvaćamo i razumijemo, tada možemo razabrati i što želimo postati, kakve mogućnosti vježbanja naša duša treba i traži kako bi stekla znanja i sposobnosti koje nas zapravo čine sretnima. Tada doista ne moramo vježbati osmijeh – on će doći sam po sebi.
Autor: Silva Deak
