Upečatljiv paradoks znanstveno-tehnološkog doba je taj da su svi aspekti materijalnog života olakšani, dok je duhovna dimenzija postojanja sasvim zanemarena. Danas čovjek upravlja različitim strojevima, ali ne zna biti nasamo sa samim sobom, ne zna kako obuzdati nagone ili probuditi duhovnost. Također, paradoks je da u novom dobu ponovno postaje aktualna stara znanost upoznavanja samog sebe koja u sebi sjedinjuje filozofiju, religiju i znanost.
Sve više se govori o nestanku dosadašnjeg načina života zbog mogućeg ekološkog i ekonomskog kolapsa. Svijet je u tranziciji, ali to ne znači i "kraj svijeta". Nešto će neminovno nestati iz načina života i svijeta koji poznajemo, nešto tek nastati. U toj tranziciji najvrjednije je sačuvati ono što odražava arhetipove o kojima su govorili stari filozofi: dobrotu, ljepotu, istinitost, pravednost. Napredak se mora temeljiti na obnovi ljudskog bića. Njegova promjena nabolje je kamen temeljac izgradnje pravednijeg društva i humanijeg svijeta.