Tradicija ili napredak? Ovo se pitanje ne mora nužno pretvoriti u proturječnost ili nerješivu suprotnost. Veliki je problem kada ne postoje dodirne točke za dijalog kako bismo pronašli zajedničke elemente koji mogu pomoći u rješavanju sukoba.
Istražujući prošlost i razmišljajući o sadašnjosti, pronašao sam nekoliko zajedničkih karakteristika. Ono što se 1000. godine zvalo milenijarizam – iako se tako zvao nakon 1000. godine – slično je onome što se događa sada nakon 2000. godine. Prije 1000. godine ljudi su čvrsto vjerovali da se približava kraj svijeta. Ovo se vjerovanje temeljilo na Ivanovoj Apokalipsi, zbog retka koji kaže da se svakih tisuću godina budi zvijer. Na tome se temeljila ideja milenijarizma o kraju svijeta koju su podržavali tadašnji religijski autoriteti.
U današnje vrijeme, koje je pod utjecajem znanstvenih autoriteta, ljudi ponovno razmišljaju o mogućim katastrofama, kataklizmama ili o nestanku našeg načina života, što je za mnoge isto što i “kraj svijeta” jer se ne shvaća da se može i drugačije živjeti.
Kolapsologija nam danas govori da će se ekološki kolaps, ako ga tako želimo nazvati, podudarati s gospodarskim kolapsom. Prema onima koji zastupaju ove teorije, sve će se dogoditi istovremeno: gospodarski kolaps, geopolitički kolaps, energetski kolaps, odnosno nekoliko kolapsa istovremeno. Ne znamo što će pokrenuti cijelu tu katastrofu; mogao bi to biti potres na burzi, bolest svjetskih razmjera ili neki siloviti i destruktivni pokret planeta Zemlje.
Činjenica je da s našim svijetom nešto nije u redu. Moramo o tome razmisliti.
Kako je moguće da propada Bolivija koja proizvodi dvadeset posto svjetskog litija? Litij nam je neophodan za korištenje mobilnih telefona, prijenosnih računala, satova itd., proizvoda koji su osvojili cijeli planet.
Kako je moguće da je propala Venezuela koja raspolaže rezervama nafte za više od stotinu godina, nafte o kojoj svi ovisimo? U 2010. godini imala je više od tristo tisuća milijuna barela nafte, imala je najveće rezerve nafte na svijetu. Kako je moguće da u toj zemlji svaki dan nestaje struje? Zato što se nešto urušilo, nešto više ne funkcionira.
Mnoge životinjske vrste nestaju dok su druge na rubu izumiranja, a više od milijardu ljudi živi u krajnjem siromaštvu, odnosno s manje od 1,5 eura dnevno.
Ne treba nas čuditi što postoje ljudi koji pate od onoga što se danas zove “zelena depresija” ili ekodepresija. Ljudi koji shvaćaju što nam se sprema, ljudi koji vole ovaj planet, koji vole prirodu, koji vole druge ljude i shvaćaju da surovo iskorištavanje prirodnih resursa, zajedno sa zagađenjem i razornim učinkom našeg načina života, rezultiraju nepopravljivim negativnim posljedicama.
Međutim, ako svemu tome pristupimo kao filozofi, morat ćemo priznati da je budućnost uvijek nepredvidljiva, nesigurna, a mi smo neizbježno subjektivni.
Danas prevladavaju trgovačke, gospodarske i međusobno korisne veze umjesto istinski ljudskih veza, emocionalnih, psiholoških, duhovnih.
Što se može dogoditi?
Vjerujem da je svijet u tranziciji. Ono što vidim je da se pojedinca sve većom brzinom gura prema masi, tj. da pojedinac nestaje u gomili te da napušta kritičko vrednovanje vlastitih ideja. Na misaonoj razini prednost se daje prolaznoj kvantiteti nad kvalitetom.
Danas prevladavaju trgovačke, gospodarske i međusobno korisne veze umjesto istinski ljudskih veza, emocionalnih, psiholoških, duhovnih. Svijet je u pokretu, a pokret podrazumijeva odnos. Imamo svijet odnosa, ali to je svijet sukoba jer se krećemo po površini stvari, a kad se krećemo po površini i odnosi među ljudima su površni i generiraju sukobe.
Ali ljudi mogu popraviti stvari. Svaki povijesni trenutak i svako vrijeme imaju svoje probleme, ali svaki problem ima rješenje i morat ćemo ga pokušati pronaći.
Da bismo uspostavili pravednije društvo i humaniji svijet, pojedinac se mora ponovno početi cijeniti. Kako to možemo postići? Prije svega dobrim obrazovanjem koje se temelji na obrazovanju bez iskrivljavanja, podučavanju bez politiziranja i informiranju bez varanja. Smatramo da je obrazovanje temelj sadašnjosti i budućnosti, i da utječe kako na misli, tako i na osjećaje i djela.
Jer što bi čovjek bio bez dobrote? Kakav bi bio svijet bez ljepote i bez pravde?
Što radim s vlastitim životom? Kako se odnosim prema drugima? Kako se odnosim prema Prirodi? Činim li to u duhu suradnje ili iskorištavanja? U duhu razumijevanja ili nametanja? To su velika egzistencijalna pitanja na koja moramo tražiti i pronalaziti odgovore.
Ne smijemo zaboraviti ni na cikluse života ili povijesne cikluse. Oni koje vole znanost znaju da se ništa ne kreće pravocrtno. Nalazimo se u svijetu gdje se sve giba, sve se kreće jer ništa ne stoji mirno, a ipak ništa se ne kreće pravocrtno. Kada bismo povukli ravnu liniju između dvije točke, ona ne bi bila ravna, jer da je produžimo, vratili bismo se na početnu točku jer je planet okrugao.
Što se kreće pravocrtno? Je li naš život ravna linija? Imamo li više energije noću kada zatvorimo oči da spavamo ili kad smo doručkovali? Sve se kreće ciklički pa tako i mi. Sva ljudska bića imaju proljeće, ljeto kad dostižemo zrelost; svi imamo jesen pa onda zimu. Ako preživimo, opet ćemo živjeti još jedno proljeće… Ciklusi se očituju na svim područjima života.
A čini se da se i u povijesti civilizacije pojavljuju ciklički, rađaju se, rastu, razvijaju, troše, umiru te dolaze drugi novi i drugačiji oblici. Moramo prihvatiti ideju da će nešto morati nestati iz našeg načina života i svijeta koji poznajemo. Nešto neće preživjeti, međutim, ima i stvari koje danas ne postoje, ili tek niču kao biljčice, i koje će se jednog dana pojaviti.
Što će se pojaviti, a što će ostati? Pogledamo li unatrag, vidjet ćemo da su od prošlosti ostala velika djela, velika otkrića koja su omogućila napredak ljudske vrste. Što bismo ostavili od svojih života? Da možemo, izbrisali bismo svoje pogreške te nesporazume koji su nas koštali gubitka istinskih prijateljstava i podnošenja velike boli. Razmislimo malo o tome. Ne bismo li ostavili, kako su govorili platonisti i neoplatonisti, ono što je blisko dobru, ljepoti, istini i pravdi? Nije li to ono što bi nam se svidjelo da ostane?
Možda je to ono jedino što vrijedi. Ono što smo sposobni stvoriti i izgraditi u ovom svijetu, a što pomalo odražava te arhetipove o kojima su nam govorili stari filozofi. Jer što bi čovjek bio bez dobrote? Kakav bi bio svijet bez ljepote i bez pravde? Bio bi to, na neki način, nehuman svijet.
Ako se iz dubine svoga bića posvetimo brizi za planet, koji je naš dom, kao i drugim carstvima prirode, koji su naši suputnici, možemo se nadati boljoj budućnosti za bolje čovječanstvo.
Uvjeren sam da se napredak mora temeljiti na ljudskom biću, na individualnom uvažavanju onoga što svatko od nas čuva u sebi i što smo sposobni potvrditi svojim djelima.
Drevni filozofi su nam govorili da postoje dva pravila za mjerenje individualnog napretka svakog ljudskog bića. Jedno je snaga koju pokazujemo suočeni s nevoljama, kada stvari izgledaju loše. Moramo vidjeti jesmo li snažni i pokazujemo li ispravno prisustvo duha ili se raspadamo kriveći druge za ono što nam se događa. Drugo je da moramo imati osjećaj za mjeru, odnosno zdrav razum i zrelost. Malo-pomalo moramo razvijati taj osjećaj za obrazovanje, ljubaznost i eleganciju, ne samo izvana, nego prije svega iznutra. Znati kako se odnositi prema drugima, pokazivati uljudnost, umjerenost u riječima i djelima, ne zloupotrebljavati ljude ili stvari, ne željeti očajnički dominirati drugima, već raditi na ovladavanju sobom. To su simptomi napretka.
Možda je greška u tolikoj se mjeri oslanjati na sustave, jer ništa se neće popraviti ako se svatko od nas ne poboljša. Nadalje, ne može se napredovati izvana ako se stvarno ne napreduje iznutra. Zapravo, izvana smo već napredovali, jer ako želimo, na primjer, okončati glad u svijetu, imamo sredstva za proizvodnju i distribuciju hrane gdje god je potrebna. Tehnički bismo to mogli učiniti. Ali iznutra nismo napredovali, i tužna je realnost što nismo dovoljno solidarni s drugima.
No, iako ne vidimo posljedice svojih postupaka sve dok rješenje nije vrlo teško, uvjeren sam da se čovječanstvo može poboljšati i krenuti prema boljoj budućnosti. Ali svatko mora priznati svoj dio odgovornosti, prihvatiti ga i djelovati u skladu s tim, uz značajan trud da zajednički život učinimo ljepšim, boljim i pravednijim.
Ako se iz dubine svoga bića posvetimo brizi za planet, koji je naš dom, kao i drugim carstvima prirode, koji su naši suputnici, možemo se nadati boljoj budućnosti za bolje čovječanstvo.
Život živimo svi, zajedno. Ozračje suradnje, slobode i međusobnog poštovanja ključno je za ići naprijed.
Autor: Carlos Adelantado
Sa španjolskog prevela: Marica Borović
