Iako ispunjen vedrim blagdanskim ozračjem, prosinac nas neumoljivo suočava s prolaznošću vremena. Ispraćamo staru i dočekujemo novu godinu, razmišljamo o protekloj godini, ali i o novim počecima. Čini nam se da vrijeme nezaustavljivo teče iz prošlosti u budućnost, sve donosi i odnosi, i usprkos promjenama koje nam donosi – vječno traje. Ulazeći u novu godinu pozdravimo još jedan korak vječnosti koji se prostire pred nama.
U mitovima s različitih krajeva svijeta pronalazimo ponavljajuće obrasce i upadljive podudarnosti. Ponajprije se to odnosi na mitove o općem potopu, o herojima utemeljiteljima gradova, o božanskim pomagačima koji su ljude naučili različitim umijećima, o zlatnom dobu čovječanstva itd. To sugerira ideju da se radi o stvarnim događajima koji su toliko snažno utjecali na svijest čovječanstva da su ih zabilježile sve tradicije. Ti tragovi iz dubina vremena pomažu nam rekonstruirati daleku prošlost čovječanstva, ali i naslutiti budućnost.
Psihološko ubrzanje vremena posljedica je brzih promjena okolnosti u kojima se nalazimo, što stvara dojam o njegovom ubrzanju. Stalna promjena, osobito kad se ne vide ni razlozi ni svrha, vodi gubitku ravnoteže. Stoga se važno ne prepustiti njegovoj bujici da nas nosi poput trupaca. Naučiti živjeti u takvom svijetu znači ne tratiti sadašnjost već koristiti prilike za ispravno i pravodobno djelovanje ovdje i sada te svjesnije odlučivati o tome u što ćemo ulagati vrijeme koje nam je na raspolaganju.