Knjiga Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu objavljena je 1934. godine. Ovo poznato djelo ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva i danas privlači pažnju, budući da su se njegova predviđanja o povijesnim, političkim i kulturnim kretanjima pokazala u mnogočemu točnima. U njoj se nadovezuje na svoje prethodne dvije knjige Smisao povijesti i Novo srednjovjekovlje o kraju jedne povijesne epohe, o srednjovjekovnom mraku i mogućim rješenjima.
Govori o pojavama koje su uzele maha u dehumanizaciji čovjeka kao što su rasizam, radikalni nacionalizam, velika stopa nezaposlenosti. Također analizira izazove društvenog uređenja, ekonomsko-tehnički razvitak, ali piše i o novim oblicima humanizma, odnosu vjere i društva…
Postoje neka rješenja koja, kako ih ovaj filozof vidi, nisu brza, ali nameću se kao mogući izbori na prekretnici ove civilizacije da bi se sačuvalo zdravo sjeme buduće obnove koja bi trebala započeti što prije.
Izlazak iz sfere neljudske egzistencije i “stvarna pobjeda nad kaosom zahtijeva napor duha, duhovni prevrat i duhovni preporod, ona se ne oslanja na povijesni usud, niti na tanane iracionalne sile…”.
Duboka kreativnost koja bi iznjedrila čišće ljudsko biće na površinu, povezivanje ljudi po onom zajedničkom, po moralnim vrijednostima, po istinitom, dobrom, neinzistiranje na razlikama, putevi su za koje Berdjajev kaže da vode do čovjekove cjelovitosti i povratka jedinstva, jer “istinska sloboda čovjeka određena je svojom ukorijenjenošću u duhovnom, a ne u socijalnom svijetu”.
O ratu
Nikad se još nije osjećao i spoznavao s takvom oštrinom sukob čovjeka i povijesti, proturječja povijesti, kao u naše doba, nikad još čovjek nije bio tako nezaštićen od procesa što se događaju u povijesti i nikad nije bio tako ubačen u povijest, tako izbačen vani, tako objektiviran i tako socijaliziran. I niti jedan čovjek u našem društvu nije izuzet iz sfere njemu prijetećeg povijesnog zbivanja, nema više u tom pogledu povlaštenih skupina ljudi, događa se izjednačenje pred fatumom povijesti.
Čovjeku prijeti opasnost da ništa neće ostati od njega samog, za njegov osoban, intiman život, nikakve slobode njegova duhovnog života, njegove stvaralačke misli. Pokazuje se da je on ubačen u život ogromnih kolektiva i podložen neljudskim nalozima. Od čovjeka traže da sve bez ostatka preda društvu, državi, klasi, rasi, naciji… Događa se potres u samim pratemeljima ljudske egzistencije.
Drugim riječima, čovjek je izgubio svoju cjelovitost i raskidao se na komadiće uslijed prijetećih povijesnih zbivanja. Ali vidjet ćemo da u sadašnjim procesima nije samo rat igrao golemu ulogu, već sila daleko trajnija, koja ima gotovo kozmičko značenje – tehnika i tehnizacija života.
O sudbini čovjeka
Ni u čemu se palost svijeta ne izražava tako kao u lažljivosti naše epohe. Laž se čak prestaje shvaćati kao laž, događa se aberacija svijesti, uslijed koje se gubi razlikovanje istine i laži.
Glavna tema naše epohe ujedno je i glavna tema povijesti – tema o sudbini čovjeka. To što se trenutno u svijetu događa nije čak niti kriza humanizma – to je drugorazredna tema – već je to kriza samog čovjeka.
Dehumanizira se nadasve moralna svijest. Čovjek nije samo prestao biti viša vrijednost, već je uopće prestao biti vrijednost.
Moral rata postao je i moral “mirnog” života, koji je u stvari produžetak rata, rat svih protiv sviju. Suglasno ovom moralu, sve je postalo dopušteno, s čovjekom je moguće postupati po volji poradi postizanja neljudskih i protuljudskih ciljeva.
Sudbina je čovjeka neizmjerno složenija nego što su mislili u devetnaestom stoljeću. Svijet, što se nanovo oblikuje, pokreće se drugim vrednotama, ne vrednotama čovjeka, ljudske osobe, istine, nego vrednotama moći, tehnike, rase, nacionalnosti, države, klase, kolektiva. Volju za istinom pobijedila je volja za moći. Dijalektika tog procesa jako je suptilna. Čovjek hoće moć, vlastitu moć, a to vodi do toga da on moć stavlja iznad sebe, iznad čovjeka, da je u ime svoje moći spreman žrtvovati svoju ljudskost. Moć se objektivira i apstrahira od ljudske egzistencije. Priznavanje moći tehnike, moći države, moći rase, moći klase kao najviše vrijednosti bestijalizira čovjeka; poradi ovih moći dopušta se postupanje s čovjekom po volji.
O tehničkoj civilizaciji
Čovjek se podlaže ili kozmičkim silama ili tehničkoj civilizaciji. Malo je reći da se on podlaže, on se rastvara i iščezava u kozmičkom životu, ili u svemogućoj tehnici, on prima ili sliku i priliku prirode ili sliku i priliku stroja. No, i u jednom i u drugom slučaju on gubi svoj lik i rastvara se na elemente. Iščezava čovjek kao čitavo biće, kao biće s unutarnjim središtem, duhovno usredotočeno, koje je sačuvalo vezu i jedinstvo. Raskidani i necjeloviti čovjekovi elementi polažu pravo ne samo na autonomiju već i na vrhovno značenje u životu. Samopotvrda ovih raskidanih elemenata u čovjeku (primjerice nesublimiranih elemenata podsvijesti, seksualnih nagona ili volje za prevlasti i moći) svjedoče o tome da cjeloviti čovjekov lik iščezava i ustupa mjesto neljudskim prirodnim elementima. Pojedinačne funkcije potiskuju i pretvaraju ga u svoga nosača.
To raspadanje čovjeka na ove ili one elemente plod je prije svega tehničke civilizacije. Najveću oštrinu dostiže proces dehumanizacije u modernoj tehnici ratovanja, gdje više nije potrebna ljudska hrabrost. Tehnička civilizacija traži od čovjeka ispunjenje ove ili one funkcije, nju ne zanima čovjek, nju zanimaju samo funkcije. To nije iščezavanje čovjeka u prirodi već prilagođavanje čovjeka stroju.
O slobodi
Ipak, sloboda duha sveti je simbol i njezino značenje ne može ovisiti o vremenskim i prijelaznim oblicima ove ili one epohe. Ali, sloboda je u socijalnom, političkom, čak i kulturnom životu prestala nadahnjivati, ona se ohladila i u nju se prestalo vjerovati. Mi živimo u epohi dekadencije slobode. Sloboda se iskrivila. Ona je postala konzervativno načelo i nerijetko prikriva čovjekovo ropstvo. Formalno shvaćanje slobode dovelo je do neslobode. Sloboda je proglašena, ali ne može biti ostvarena u ogromnom dijelu čovječanstva. Osobito se ekonomska sloboda pokazala kao izrugivanje stvarne slobode čovjeka.
Obično se ne shvaća da je sva dubina problema u tome da čovjek obrani i potvrdi svoju slobodu protiv uplitanja i zadiranja društva i države, a ne u tome kako postići takvu organizaciju društva i države u kojoj bi oni darovali slobodu ljudskoj osobi. To znači da istinska sloboda ljudske osobe ima duhovan, a ne socijalan izvor, da je određena svojom ukorijenjenošću u duhovnom, a ne ukorijenjenošću u socijalnom svijetu.
Sloboda je vječno načelo ljudskog duha, duh i jest sloboda. Sloboda je vječno načelo ljudske zajednice i prava se zajednica može ostvariti jedino u slobodi. Ali nemoguće je povezivati vječno načelo slobode s prolaznim političkim formama, npr. s liberalizmom i demokracijom.
Vijek skeptičke slobode završava, počinje novi vijek. Pozitivno shvaćanje povezuje slobodu sa stvaralaštvom, ona je stvaralačka energija. Sloboda nije samo sloboda izbora, ona je i izvršenje izbora.
Svijet je danas prignječen između razdrobljene, lažne i dekadentne slobode te potpunog negiranja slobode, diktature svjetonazora, diktature nad duhom. A ta diktatura svjetonazora razlikuje se od starog srednjovjekovlja po tome što je tad stvarno postajao cjelovit, organski, grandiozni svjetonazor, a danas je svjetonazor sklepan na brzu ruku, nepromišljen i lišen svake dubine. Danas su “svjetonazori” uvjetni simboli i mitovi, pomoću kojih se demagoški upravlja masama. Takvo je stanje suvremenoga svijeta.
O kolektivnoj svijesti i individualizmu
U kolektivima se gasi osobna svijest i zamjenjuje kolektivnom. Mišljenje postaje skupno; osobna se savjest paralizira i zamjenjuje kolektivnom. Promjena svijesti tako je velika da se potpuno mijenja odnos prema istini i laži. Ono što je s gledišta osobne svijesti i osobne savjesti laž, s gledišta kolektivne svijesti i kolektivne savjesti postaje istina i obveza. Mišljenje, osjećanje, vrednovanje, prosuđivanje i htijenje – sve sad mora ići kao u stroju.
O čudima tehnike
Ali glavna kozmička sila koja danas djeluje i mijenja lice zemlje i čovjeka, dehumanizira i obezličuje, nije kapitalizam kao ekonomski sustav, već tehnika, čuda tehnike. Čovjek je zapao u vlast i ropstvo vlastitoga čudesnog izuma – stroja. Naša epoha nadasve je obilježena tehnikom i može se nazvati tehničkom epohom. Tehnika je posljednja i najveća čovjekova ljubav. Čovjek vjeruje u čuda tehnike u vremenu u kojem je izgubio vjeru u sva čuda. Dehumanizacija je, prije svega, mehanizacija i tehnizacija ljudskog života, podlaganje čovjeka stroju i njegovo pretvaranje u stroj. Vlast stroja drobi cjelovit ljudski lik. Ekonomski se život posve odvojio od duhovnog.
Stroj djeluje ubitačno na dušu, upropašćuje nadasve emocionalni život, rastvara ukupna ljudska čuvstva. Čvrst, muževan duh može odoljeti vlasti stroja i njime zavladati, ali duša trpi nemoćno pod pritiskom stroja i zapada u agoniju.
O nacionalizmu i rasizmu
Nacionalizam nije povezan samo s ljubavlju prema svojemu, već i s mržnjom prema tuđemu, prema drugim narodima. I mržnja obično biva jačim pokretačem nego ljubav.
Nacionalizam duboko proturječi personalističkoj etici, on negira vrhovnu vrijednost ljudske osobnosti. Suvremeni nacionalizam dehumanizira etiku, on od čovjeka traži odricanje od ljudskosti.
Nacionalne kao i socijalne emocije javljaju se u našoj epohi kao glavna sredstva demagogije. Masama se upravlja posredstvom najbestidnije demagogije. Socijalizam je poprimio u našoj epohi poglavito demagoški karakter, izgubivši onaj idealistički naboj koji je još imao u devetnaestom stoljeću.
Rasizam je grubi materijalizam, koji je primio mistički karakter, što i jest najužasnije. Rasizam stavlja duh u ovisnost o obliku lubanje i boji kose. To je apsolutni naturalistički determinizam, protivan duhu i duhovnosti, jer duh je prije svega sloboda.
No, istinska stvaralačka narodna kultura ne može se svjesno i proračunato stvarati. Ne može se svjesno početi sa stvaranjem nacionalne umjetnosti i nacionalne filozofije; za to je potrebno ljubiti istinu, ljubiti pravdu i ljepotu. Filozofija može biti nacionalna po karakteru problema i stilu, ali nje uopće neće biti ako filozofi prije svega ne budu tražili istinu.
O kulturi
Mi živimo u epohi “socijalnog naloga”. Socijalni nalog masa određuje što treba biti kultura, što umjetnost, što literatura, što filozofija, što znanost, čak i što treba biti religija. Ali nedostaje socijalni nalog koji bi zahtijevao višu kvalitativnu kulturu, duhovnu kulturu, pravu filozofiju i pravu umjetnost. Socijalni se nalog odnosi uglavnom na tehniku, na praktičnu prirodnu znanost, na ekonomiju, ali ne i na ono što je povezano s duhom i duhovnošću. Duhovna se energija usmjerava na stvari koje nisu uopće duhovnog reda.
U naše se vrijeme kulturno stvaralaštvo ispravno shvaća kao služenje nadosobnom cilju. Egoizam intelektualnog sloja nema opravdanja. Ideja služenja, koja je gotovo potpuno iščezla u renesansnoj i liberalnoj epohi, mora se ponovno prihvatiti. Ali ta ideja nadosobnog služenja ne samo da nije suprotna slobodi duha, slobodi stvaralaštva; ona se tek može ostvariti putem te slobode. Stvaralačko je služenje uvijek slobodno služenje; ono se uopće ne može izjednačiti s težačkom ili vojničkom obvezom. Diktatura nad duhom ne lišava samo stvaralaštvo slobode, ona potkupljuje i stvaraoce kulture tražeći od njih izdaju i servilnost, primoravajući ih pod prijetnjom batine na ispunjavanje državnih naloga. Diktatura svjetonazora paralizira savjest kulturnih stvaratelja, stoga joj se može suprotstaviti samo herojski otpor slobodne savjesti.
Autor: Nikolaj Berdjajev
Priredila: Danijela Popović Šušić
