Bili mi toga svjesni ili ne, uronjeni smo u svijet zvukova. Svaki zvuk u fizičkom svijetu budi odgovarajući zvuk u nevidljivom i stavlja u pokret određenu skrivenu snagu prirode. Stoga je glazba izvorno bila instrument komunikacije s duhovnim svijetom, a korištena je i kao sredstvo za postizanje sklada između duše i tijela, što danas opet postaje aktualno. Glazba utječe na nas na različite načine i može biti sredstvo usavršavanja pa je zato važno što slušamo.
Studije pokazuju da pojave zapuštenosti i vandalizma u nekoj sredini odašilju poruku kako ne postoji briga za red i zakon, što pogoduje širenju nereda i nasilja. Vraćanje higijene i estetskih elemenata ima pozitivan učinak jer pridonosi uspostavi ljudskog dostojanstva, vrijednosti i vrlina. Izostanak humanih vrijednosti vodi moralnom nazadovanju, duhovnom osiromašenju i kaosu. Moderni razvoj nije dovoljan za novu renesansu, on mora biti praćen njegovanjem ljudskosti i osjećaja zajedništva.
O postanku glazbe postoje brojne teorije, a jedna od njih je da je glazba proizašla iz čovjekove čežnje za komunikacijom s božanskim. Prava se glazba uistinu rađa kada postoji nešto uzvišeno što se želi izraziti i prenijeti i duboki je izraz duhovne potrebe. Takva glazba glasnica je ljepote, ona dira naše najtananije strune i svojom nas ljepotom prožima i harmonizira. Sve su tradicije u glazbi prepoznavale njezinu moć, Pitagora je liječio pomoću glazbe, a moderna muzikoterapija ponovno otkriva njezinu terapijsku, etičku i estetsku ulogu.