U svom djelu Metamorfoze Ovidije pripovijeda kako se Pan, ugledavši nimfu Siringu, zaljubio i približio joj se, ali je nimfa pobjegla užasnuta njegovom pojavom. Potrčala je prema rijeci Ladon, a kada ju je iscrpljenu Pan uskoro sustigao, ona je prizvala u pomoć Najade te su je one pretvorile u močvarnu trsku. Zahvaljujući dašku vjetra, Pan začuje njihov umilan zvuk te poreže trstike na različite duljine, poveže ih i tako načini instrument koji otada nosi njihova imena – Panova frula ili siringa. Svirajući, Pan je svoju neuzvraćenu ljubav nadomjestio zvukom koji ga na nju podsjeća.
Možda je upravo to moć glazbe: njezina melodija budi sjećanje i na trenutak nas vraća u stanje blaženstva. Možda je zato čovjek uronjen u glazbu od prvih trenutaka života: od prigušenih roditeljskih glasova dok smo u majčinoj utrobi, uspavanke koja ima moć da smiri plač, pjesama koje obilježavaju igre i proslave, pa sve do glazbe koja nas zabavlja, opušta, uzbuđuje, pokreće i dira.
Što je glazba? Što je njezina moć?
Da bismo razumjeli prirodu glazbe, moramo poznavati njezino izvorište. Kako je čovjek došao do glazbe? Što je bila njezina prvobitna uloga? Počevši od druge polovice XIX. st., filozofi, sociolozi i muzikolozi bavili su se pitanjem porijekla glazbe predlažući teorije koje su bile pod snažnim uplivom pozitivizma. Tako je, prema nekima, glazba rođena da bi oponašala zvukove i šumove iz prirode. Ovoj se teoriji protivio njemački filozof, pjesnik i književni kritičar Johann Gottfried Herder koji je tvrdio da sva priroda pjeva te da čovjek svojom pjesmom izražava tipično ljudsku potrebu i jezik. Prema Charlesu Darwinu, svrha glazbe bila je da prati i olakša udvaranje, a prema njemačkom ekonomistu Karlu Bücheru, autoru knjige Arbeit und Rhythmus (Rad i Ritam), da pomogne u kolektivnom radu. Njemački filozof, psiholog i muzikolog Carl Stumpf smatra pak da glazba, kao i jezik, potječe iz potrebe za međusobnim sporazumijevanjem te da su naši preci glazbu otkrili kroz signalne poklike. Vjerojatno najzanimljivija teorija je ona britanskog antropologa Siegfrieda Nadela, koji tvrdi da je glazba proizašla iz prirodne čovjekove želje za oblikom jezika koji će omogućiti komunikaciju s božanskim. Glazba je duboki izraz duhovne potrebe, rađa se u trenutku kada postoji nešto uzvišeno ljudsko što se želi izraziti i prenijeti. Zato ne iznenađuje da je u svakoj velikoj civilizaciji glazba igrala značajnu moralnu i duhovnu ulogu, pa su tako obredi, borbe, umjetničke predstave i zabave uvijek bile popraćene zvukom.
U svojoj hijerarhiji i harmoniji među zvukovima glazba kao da sadrži kodiranu poruku koju nesvjesno dešifriramo, jer i mi smo, kao slika svemira, građeni prema istim matematičkim omjerima kao i svemir. Glazba je oblik umjetnosti i kao takva mora imati poruku jer, kako kaže profesor Jorge Angel Livraga: “Umjetnost bez poruke je kao omotnica bez pisma.”
Danas je glazba, slijedeći karakteristike naše potrošačke civilizacije, izgubila svoju “svetu” suštinu i postala profana; njezin je cilj zadovoljiti i stimulirati naše niže impulse, a ne duhovne potrebe. Potrošačka je glazba izgubila dodir s božanskim svijetom.
Što očekujemo od umjetnosti?
Ne tražimo li nešto lijepo u koncertu, kazališnoj predstavi ili skulpturi, ne očekujemo li da nas podsjete da su sva naša zanimanja i brige prolazne i da u čovjeku postoji nešto besmrtno?
Prava glazba je glasnica ljepote, a istinska ljepota je harmoničan sklad. Prava ljepota je objektivna, jer ni jedno lijepo djelo ne treba dodatno obrazloženje, objašnjenje i tumačenje onoga što je autor želio reći, njegova poruka je tu, razumljiva svima i univerzalno korisna. Lijepo djelo prodire izravno u nas i dodiruje naše najtajnije strune, svojom ljepotom nas harmonizira, mijenja nam raspoloženje, zadivljuje nas te ima moć ganuti nas do suza.
Nije slučajno da su već drevne civilizacije u glazbi prepoznale moć harmonizacije i liječenja. Pitagora je liječio pomoću glazbe, a moderna muzikoterapija danas ponovno otkriva “znanstvenu” prirodu terapijskih, etičkih i estetskih moći zvuka. Dokazano je da određena glazba ima višestruko pozitivne učinke: utječe na disanje, na otkucaje srca i krvni tlak, usporava i ujednačava moždane valove smanjujući tako mišićnu napetost, poboljšava fizičku izdržljivost i motoričku koordinacija tijela. Također povećava razinu endorfina, ublažavajući time fizičku i psihičku bol i stimulira imunitet. Potiče učenje i pamćenje i, na kraju, povećava prijemčivost za simbole.
Ali slušati ne znači samo čuti, nego i dovesti se u stanje iz kojeg možemo krenuti u potragu za tišinom, kako bismo mogli primiti dar Ljepote. Za to se treba pripremiti, a jedan od načina je tišina – prije, tijekom i poslije interpretacije. Glazba se rađa prije nego što čujemo prvi zvuk, prvi akord i to treba naučiti percipirati. Tijekom izvedbe dobro je ostati svjesno prisutan i prijemčiv ostavljajući mjesta za prazninu-tišinu, sve dok nas glazba u cijelosti ne prožme. Na kraju, nakon posljednjeg zvuka izvedbe, korisno je kratko zastati, barem nekoliko sekundi, kako bi nas prožela sama esencija glazbe. To znači sačuvati to posebno iskustvo prije nego što se vratimo u svakodnevicu.
Kada pažljivo slušamo prekrasnu glazbu, u duši neizbježno nastaje nešto novo što uzrokuje promjenu u nama. Upravo je krajnji cilj glazbe ovo novo stanje u koje je slušatelj, kao i sam izvođač doveden, a to je glas sjećanja, glas voljenog bića, glas vječnosti.
S talijanskog prevela: Silvana Sterpin
Autor: Adriana Pricone
