Cijela priroda pamti, bilo na razini pojedinca ili vrste. Za razliku od drugih živih bića čovjek ima sposobnost voljnog pamćenja. Pamćenje je pohranjivanje iskustva koje sjećanjem obnavljamo i koristimo. Na temelju stečenih iskustava usvajamo nova i tako se razvijamo. Zato je važno što usvajamo i zadržavamo u svijesti. Također je važno oživjeti zaboravljenu mudrost naših prethodnika jer ona nas može usmjeriti prema svrhovitijem življenju i ostvarenju samih sebe.
Drevno umijeće pamćenja i imaginacije doživljava procvat u renesansi, a posebno u filozofiji Giordana Bruna. Pamćenje je blisko povezano s umijećem življenja. Umjesto pasivnog prepuštanja rijeci života, bitno je pamtiti, asimilirati i koristiti prošla iskustva kako bismo ovladali umijećem življenja i napredovali na putu. Imaginacija nam otvara vrata prema onom božanskom, omogućujući nam dohvatiti uzvišene ideje, ugraditi ih u sebe te ih reproducirati u stvarnost ovozemaljskog postojanja.