Usamljenost pogađa sve, neovisno o materijalnom statusu ili intelektualnom nivou. Problem usamljenosti podsjeća na ledeni brijeg: postoji vidljiv i razumljiv gornji dio, i drugi, mnogo veći dio koji nije vidljiv ni shvatljiv. Pogledamo li dublje, uviđamo da usamljenost zapravo ovisi o nama samima, o tome kako se odnosimo prema životu i svijetu koji nas okružuje. Istinska pak usamljenost nastaje kada nisu zadovoljene suštinske potrebe duše.
Paracelzus, slavni renesansni liječnik, bio je jedan od najvećih erudita svog vremena čija djela odražavaju duboka znanja o svemiru, prirodi i čovjeku. Nastavljajući učenja mnogih filozofa i mistika, Priroda je za njega veliki živi organizam, makrokozmos, od kojeg je čovjek, mikrokozmos, nedjeljiv. Isti principi i energije djeluju u Prirodi i u čovjeku. On spoznaje nevidljive veze između makro i mikrokozmosa te ih koristi za čudesna izlječenja. Svojim će stavovima uzdrmati srednjovjekovne poglede i utjecati na formiranje novog svjetonazora.
Nerijetko osjetimo potrebu dati novi smjer razvoja vlastitom životu, okrenuti novi list. No, nakon kratkotrajnog poleta obično posustanemo. Ustrajnost u naporu i djelovanju te ritam kao rezultat toga ključ su uspjeha. Važni su mali, ali ustrajni koraci koji će se s vremenom pokazati djelotvornima. U tom nastojanju važno je i zastati kako bismo se okrijepili idejama i snovima koji će nas nadahnuti za ostvarenje zamišljenog cilja.
Sve u prirodi skriva u sebi ključ za odgonetanje velikog broja tajni u univerzumu. Drevni su Egipćani tako u skarabeju, kukcu koji je obrađivao bezobličnu masu u savršenu kuglicu u koju je polagao jaja i kotrljao je prepoznavali putovanje Sunca koje svakoga dana uskrsava iz svijeta sjena. Skarabej kao simbol podsjeća čovjeka da i u njemu postoji ta ista snaga izlazećeg Sunca, snaga srca koju mora probuditi i kojom može pobijediti mrak.
Često nas na novi početak prisile okolnosti i on započinje bolno, na ruševinama onoga što se činilo čvrstim i na čemu smo temeljili planove za budućnost. Početi iznova znači moći pogledati istini u oči i priznati sebi da smo dugo živjeli u iluzijama. Za to je potreban ne samo nov način mišljenja, nego i nov način života.
Neriješeni problemi, nejasni i neraščišćeni odnosi, unutarnja proturječja, nagomilane obveze i rutina s vremenom se mogu pretvoriti u močvaru koja nas zarobljava i guši. Tada je potrebno znati početi iznova, izaći iz močvare ne osvrćući se unatrag, presjeći ono što nas je stjeralo u tjesnac.
Intuicija je sposobnost neposrednog uvida u stvari. Tamo gdje razum napreduje postupno, sporo se približavajući cilju, intuicija djeluje spontano, ponekad munjevito, nalik bljesku.
Mladost i starost dva su kraja dugačke ceste života na kojoj nije lako upoznati i pronaći sebe. Potrebno je naoružati se strpljenjem i upornošću jer predstoji nam dug put pokušaja i pogrešaka. Najvažnije je ne predati se i ne prihvaćati kompromise s vlastitim srcem ili savješću.
Dugu cestu života čovjek gradi sam prema obrascima koje određuju priroda i sudbina. Drevni su filozofi govorili o sedam sedmogodišnjih životnih etapa kroz koje se ostvaruje cjelovit i svestran razvoj duha, uma i tijela.
Čini se da na kraju svake životne etape, kada se stari način života pretvori u rutinu koja ubija dušu, javlja kriza. Kriza je znak da sudbina želi da iznova odredimo što nam je u životu bitno, da se iznova borimo za ono što volimo i u što vjerujemo. Na nama je da izaberemo između novog života ili starog koji ne vodi nikamo.