Svaki je početak novo rođenje
U životu postoje trenuci kada unatoč svoj užurbanosti i problemima koji nas okružuju, tražimo predah. Isključujemo televizor, ne dižemo slušalicu iako telefon dugo zvoni, ne dira nas gomila posla koji nas čeka, ne čujemo pitanja koja nam postavljaju… Gledamo kroz prozor i dok nam pogled besciljno luta ni na čemu se ne zadržavajući, misli se gube u daljini.
Iznenada se sjetimo neke situacije, odnosa, posla koji smo ostavili u prošlosti, no još nismo zaboravili, jer sjećanje na njih nosi gorak okus nezadovoljstva: “Eh, da mi je tada bilo ovo iskustvo i shvaćanje, možda bi sve bilo drugačije!” Ponekad nam se nakon tih iznenadnih uspomena, koje nam se kao lavina obruše na glavu, jave misli koje nas vrate u stvarnost i u tom trenutku iskrenosti prema sebi samima s osobitom jasnoćom spoznamo sivilo svakodnevice, sve ono o čemu u svakodnevnoj užurbanosti nastojimo ne razmišljati: o hrpi neriješenih problema, nejasnih međusobnih odnosa, unutarnjih proturječja i slabosti, različitih obaveza. Rađa se osjećaj da smo davno zapeli u nekoj neshvatljivoj močvari i da nas ta močvara previše guši, ne da nam disati… To znači da je došao trenutak da napokon prestanemo stišavati i zadržavati u sebi krik duše: “Treba početi sve iznova, drukčije!”
Znati početi iznova veliko je i složeno umijeće. Potrebno nam je ne samo onda kada smo prisiljeni izvlačiti se iz teških, bezizlaznih situacija. U stvari, svaki je dan svojevrsni novi početak. Čak i kada nam sve ide dobro i čini se da smo napokon uhvatili tajanstvenu pticu sreće, naš se život ipak odvija u stalnoj, napornoj borbi. Razlog tomu nije samo rješavanje ovih ili onih materijalnih, životnih problema. Mi se isto tako svakodnevno borimo sačuvati i učvrstiti već dostignuto, zadržati letvicu bar na minimalnoj razini svih svojih težnji, interesa, traganja, osjećaja i međusobnih odnosa.
Borimo se da budemo usklađeni s vlastitim kriterijima i ne spustimo se ispod vlastitog dostojanstva, da ne dozvolimo duši da uvene. Zato nas sam život stalno primorava da počnemo iznova. Jer ako ne želimo da nas proguta rutina, jednostavno smo prinuđeni da s vremena na vrijeme osjetimo “novi dah” u svemu što radimo i ulovimo taj novi val i priljev snaga koje dolaze kada se u našem životu ili djelovanju nešto počinje suštinski mijenjati.
Drevni su filozofi govorili da je svaki novi početak novo rođenje. Počinjući iznova, prelazimo tajanstveni prag koji razdvaja jedan ciklus, jednu etapu našeg života od druge. Zatvaramo jednu i otvaramo drugu, novu i čistiju stranicu svoga postojanja. Stvara se dojam da sa svakim novim početkom u teatru našeg života počinje novi čin. Glumci su isti, no scena je drugačija, javljaju se nova lica pa se i sama radnja odvija u potpuno drugom, neočekivanom pravcu. Svaki novi početak u potpunosti mijenja našu perspektivu, točku gledišta, sve se vidi drugačije.
Ono što je ranije bilo aktualno, sada se čini nadiđeno. Ono što je bilo dio naše sadašnjosti, uviđamo da je nestalo u prošlosti. Ono što nam se činilo nedohvatljivo i kao daleka budućnost, čini nam se blizu, dostupno sadašnjosti. Drevni su mudraci govorili da početi iznova s jedne strane znači ponovo se roditi, a s druge – roditi nešto novo. Bez obzira na veliku količinu neizvjesnosti, u svakom novom početku prisutna je nada: još je sve pred nama i još ništa nismo uspjeli pokvariti…
Izaći iz močvare
Najčešće su životne poteškoće te koje nas prisile da počnemo iznova. No, postoje trenuci kada je ne samo neophodno znati početi iznova, nego i učiniti to u pravom trenutku, inače će biti prekasno i ništa nećemo promijeniti.
Životna močvara jedna je od takvih situacija. Ona nas podsjeća na poznate Augijeve staje iz dvanaest Heraklovih radova. Močvara se stvara tijekom dužeg vremena, mjesecima, a ponekad i godinama, gomilanjem neriješenih problema, hladnih ili mučnih međusobnih odnosa, rutinskog posla, situacija i stanja koja guše težnje duše. Što duže ostaju neriješenima, to nas jače pritišću, to se dublje u njima utapamo i teže je iz njih izaći.
Takvih je situacija u životu jako mnogo. Na primjer, nezadovoljavajući odnosi, kada zajedno žive ljudi koji su potpuni stranci jedno drugome. Njihov zajednički život traje godinama nakupljajući gorčinu, razočaranje, tugu ili jednostavno nerazumijevanje. Razdor među njima postaje sve dublji, od njega ne stradavaju samo oni, nego i svi oko njih… No, navika čini svoje, vanjski privid se održava, a sve ostalo je davno pušteno da se odvija samo po sebi.
Ili, na primjer, inercija koja često postaje sastavni dio naše sive svakodnevice. Mjesecima, godinama idemo na jedan te isti dosadni posao, zatim se vraćamo kući i bavimo istim takvim dosadnim kućnim poslovima, gledamo istu dosadnu televiziju i tako svaki dan. Ponekad osjetimo da nam je svega dosta, vidimo da nam je duša prazna i da želimo nešto drugo, novo, iako ne znamo točno što, ali nemamo snage nešto poduzeti jer to znači preokrenuti sve naglavačke, “pa zašto bih se nepotrebno trudio, na kraju mi je i ovako dobro…”. To je još jedna situacija koja na kraju završava provalijom i neuspjelim pokušajima samopotvrđivanja na poslu ili u osobnom životu. Često jedna močvara povlači drugu, još pogubniju, i utapajući se u njoj sve više, čovjek se sve brže kotrlja nizbrdo… Kada dođemo do bolesne ovisnosti o alkoholu, tabletama za spavanje, drogi, do stalne depresije, strahova, fiksnih ideja, postaje nam svejedno jer ne nalazimo nikakav izlaz iz tog zatvorenog kruga.
Razmrsiti gordijski čvor “močvare” jako je teško. Što više analiziramo, to nam je teže ustati, to dublje propadamo u blato i to jače osjećamo težinu svega toga, strašni teret koji nas čini još slabijima, inertnijima i bespomoćnijima. Na koncu se pomirimo i prestanemo razmišljati o boli jer je tako lakše.
Početi iznova pomoću malih promjena u našem životu, produžavajući koprcanje u istom blatu u kojem se već davimo, praktički je nemoguće. Početi iznova u situaciji “močvare” znači izići iz nje. Korisna je Heraklova pouka: spoznavši da je besmisleno godinama skupljati stajski gnoj uobičajenim, sporim načinom, promijenio je tok dviju rijeka i potoci čiste vode u jedan su tren odnijeli sve blato Augijevih staja. Izaći iz močvare i početi iznova uvijek znači pronaći snagu za promjenu tijeka vlastite sudbine.
S jedne strane, potrebna je čvrsta odluka, potrebno je jednim udarcem presjeći ono što nas je stjeralo u tjesnac, ono što čini nesretnim ne samo nas, nego i okolinu – poput Aleksandra Velikog koji je, znajući da je odvezivanje nekorisno, presjekao gordijski čvor. S druge strane, treba poduzeti konkretne korake, izvršiti određene radnje, što prije pripremiti teren za niz akcija koje će u konačnici dovesti do korjenite promjene naše sudbine i sudbine onih do kojih nam je stalo. Pa neka to bude i metoda pokušaja i pogrešaka, bitno je da se nešto pokrene s mrtve točke. Proći će neko vrijeme i ovi će napori neminovno početi donositi rezultate.
Početi iznova u situaciji močvare, znači stvoriti novu situaciju, promijeniti je izvana kako bi se nešto promijenilo iznutra. U svakom slučaju, ne smije se otezati, beskonačno odlagati trenutak prihvaćanja rješenja, tisuću se puta pitati je li ono dobro ili loše – sve to može imati loše posljedice: ako u tom trenutku ne donesemo odluku, poslije možemo izgubiti i ono što smo već pokrenuli i sve će se vratiti na početak kruga.
Razumljivo, takve odluke trebaju imati čvrste temelje i biti dobro promišljene, osobito s moralno-etičke točke gledišta. No, neophodan proces promišljanja ne smije se brkati s drugim, sličnim procesom razmišljanja kada je ono što nazivamo analiziranjem čekanje u kojem ništa ne činimo ili iščekujemo povoljne uvjete, a na kraju se pretvara u izgovore koje sami sebi izmišljamo, samo da ne bismo učinili onaj važni, prijelomni pomak, neophodan da bismo započeli iznova. Drevni su filozofi govorili da je promjena vanjske situacije potrebna zato da duša dobije mogućnost novog rođenja, a sudbina mogućnost da za to stvori nove uvjete. Sudbina nikada ne daje nove mogućnosti i uvjete u situaciji močvare zato što zna da će ih močvara progutati, kao i nas zajedno s njima.
Postoje situacije, naizgled potpuno sređene, kada je potrebno početi iznova iznutra, a ne izvana. One se odnose na naš nutarnji svijet, s jedne strane na sve postojeće strahove, komplekse i nemire, a s druge strane na sve naše skrivene težnje i potencijale ličnosti.
U svakom od nas postoje unutarnje ograde i štitovi, obrambene reakcije i obrasci ponašanja. Tijekom godina ovi, prije svega nesvjesni mehanizmi samoobrane, pouzdano nas čuvaju od agresivnosti i stresnih situacija vanjskog svijeta, od svega onoga s čime se u životu nismo u stanju suočiti svjesno, otvoreno i direktno. No, s vremenom nas počinje smetati ono što je ranije bilo djelotvorno, što nas je štitilo i dozvoljavalo nam da se povučemo u sebe i sakrijemo u svoj kutak. Ono što je ranije bio siguran štit, sada se pretvara u neprobojne unutarnje zidine iza kojih je tijesno i nemoguće disati, koje želimo i moramo ukloniti ukoliko želimo započeti novi život.
Na primjer, stidljiv ili šutljiv čovjek sasvim se naviknuo sjediti u svom uglu i nikome se ne obraćati, samo da ga nitko ne dira. No, s vremenom se javlja stvarni problem usamljenosti koji stvara pukotine u neprobojnom zidu stidljivosti i šutljivosti. U ovom slučaju promjena vanjskih okolnosti nije rješenje. Za novi početak potreban je unutarnji napor: ljuska se razbija kada se iznutra počinje nešto događati, nešto mijenjati.
Postoji beskonačno mnogo sličnih situacija. Slikajući prizore koji su mu dugo bili poticajni, umjetnik shvati da se ono što je prije smatrao vrhuncem svoga stvaralaštva, sada pretvorilo u ograničavajuće okvire na koje se naviknuo i koje treba napustiti. Nikakve izvanjske promjene stila neće pomoći. Za početak novog razdoblja u svom stvaralaštvu treba slomiti određene unutarnje barijere i navike, oživjeti nova stanja duše koja će se odraziti u njegovim slikama.
Kako se ugodno osjeća čovjek koji se navikao nemati vlastito mišljenje, stalno tražiti tuđe savjete i oslanjati se na tuđa pleća u problemima koje je mogao potpuno sam riješiti. Kada bi pažljivo promotrio kako se razvijaju njegovi odnosi s ljudima do čijeg mišljenja toliko drži i čiju podršku stalno zloupotrebljava, otkrio bi da se njihova prvobitna simpatija i suosjećanje često pretvaraju u rastuću ljutnju. Ono što je ranije bio povod za međusobni odnos, sada postaje prepreka. U ovom slučaju, ako želi početi iznova, treba shvatiti da će se njegov odnos s drugim ljudima promijeniti tek onda kada se promijeni on sam, kada unutar sebe razbije zaštitni mehanizam i postane samostalan i u svojim očima i u svom životu.
Autor: Jelena Sikirić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]