Na ruševinama svoje sreće
Puno puta moramo početi iznova na ruševinama vlastite sreće, kada se sve ruši i gubimo ono na čemu smo izgradili cijeli život. Mnogi od nas su snažno voljeli, istinski i, činilo se, zauvijek. No, ono što se činilo čvrstim i dugovječnim, odjednom se ruši, razbijaju se sudbine i međusobni odnosi, nestaju ljubav i osjećaji, a umjesto njih ostaju razočaranja, ponekad i mržnja, zloba i nesposobnost opraštanja. U takvim situacijama prije svega treba znati sve početi iznova.
Pokušavajući to učiniti, ljudi često rade jednu bitnu pogrešku. Ne zanima ih doista budući život jer su previše vezani za ono što je prošlo i što se više neće vratiti. Zato nastoje umjetno produžiti ono što je bilo, pokušavaju ponovo slijepiti krhotine razbijene sreće i na takvim osnovama ponovo oživjeti ono što je bespovratno nestalo. Utapaju se u prošlosti, žive u uspomenama, a sadašnjost za njih gubi svaki smisao. No, nažalost, mrtve ne možemo vratiti. Za povratak nekadašnje sreće nedostaje jedan neophodan faktor: “druga strana” koja je svemu tome davala život; voljena osoba je umrla ili nas je napustila ili u njoj više nema onoga što nas je povezivalo. Ukratko, u svim sličnim situacijama, u prošlosti više nema ničega za što bismo se mogli uhvatiti.
Za početi iznova u takvim situacijama potrebno je pronaći snagu i postaviti si jedno jedino pitanje pokušavajući na njega iskreno odgovoriti: što je, ustvari, umrlo? Je li smrću čovjeka, propašću posla ili prekidom veze umrla bit koja nas je nadahnjivala ili je umrla samo forma kroz koju se ona očitovala? Jesu li umrli naša ljubav, prijateljstvo, uzvišeni snovi ili je sudbina od nas uzela samo formu kroz koju smo to živjeli, za koju smo se vezali i koja nas je činila sretnima?
Ako uistinu shvatimo da smrću čovjeka ili njegovim odlaskom nije nestala ljubav prema njemu, da je propao posao, no san i dalje živi, tada započeti iznova znači skupiti snage i pronaći druge forme kroz koje bi se ono bitno, što je uistinu i bilo temelj sreće, moglo roditi i ponovno očitovati. To znači prestati biti vezan za formu koju ne možemo vratiti.
Doista, istinska ljubav, snovi i prijateljstvo nikada ne umiru, oni se iznova i iznova rađaju u drugim formama. Zato, ako iskreno odgovarajući na pitanje što je zaista umrlo, zaključimo da je umrlo ono bitno, to jest da mi više ne volimo, ne razumijemo, ne težimo ka snovima, tada, nažalost, trebamo progutati još jednu gorku pilulu: to znači da istinsko prijateljstvo, ljubav, razumijevanje i snovi nikada i nisu postojali. U ovom slučaju početi iznova znači moći pogledati istini u oči i priznati sebi da smo dugo živjeli u iluzijama, smatrajući želje stvarnošću. To je vrlo teško prihvatiti jer smo u tu iluziju puno uložili – sebe, nade, planove za budućnost, novac. Ponekad je teško rastati se ne s iluzijom samom po sebi, nego sa svime onime što smo u nju ugradili. Prihvatiti da je sve to bilo isprazno ne može svatko, iako, nažalost, nema izbora.
Za okrenuti novu stranicu i početi iznova potrebno je još jedno davno zaboravljeno umijeće: znati izgubiti. Samo zahvaljujući onome što gubimo, učimo cijeniti sve ono novo i istinsko što nakon toga dolazi. Zato nije istina da je tako jako loše sjediti na ruševinama vlastitih iluzija. Ukoliko živimo u iluziji koju prije ili kasnije treba srušiti, zar nije logično željeti da se to dogodi što prije kako ne bismo uzalud gubili vrijeme, i početi iznova, ali ovaj put ne na temeljima koje smo mi izmislili, nego na realnoj, istinskoj stvarnosti, stanju duše i svijesti?
Svaki je dan novi početak i cijeli naš život sazdan je od novih početaka. Čak i kada nam sve ide dobro i ne postoje apsolutno nikakvi problemi, može biti bolje. Koliko god bili dobri naši odnosi s drugim ljudima, posao, bilo koja životna situacija, uvijek možemo težiti boljem, otkrivati nova prostranstva, nove prekrasne horizonte.
Ako pripadamo onima koji se nikada ne zadovoljavaju dostignutim, tada svakim danom i svakim činom, čak i onda kada ponavljamo jedno te isto, uvijek počinjemo iznova. U tome se i sastoji naša svakodnevna životna težnja za savršenstvom, za nečim boljim, dubljim i ljepšim, za tim da u svaku situaciju, čak i najobičniju, udahnemo novi život. Ne smijemo dozvoliti da se srcu dragi odnosi, ono čime se volimo baviti i svi ostali vrijedni trenuci pretvore u rutinu. Rutina je najveći neprijatelj novih početaka.
Svaki trenutak našeg života jedinstven je i neponovljiv i zato ga treba proživjeti ispunjeno i do kraja. Kasnije se on može ponoviti u formi, no nikada u svojoj biti, jer će prilike, vrijeme i zahtjevi biti drugačiji, a i mi ćemo biti drugačiji. U prirodi i životu nikada se ništa u potpunosti ne ponavlja. Kada veliki glazbenik na različitim koncertima izvodi jedan te isti program, ne može ga ponoviti čak i kada bi to jako želio, jer se suština njegovog nastupa ne svodi na tehniku izvedbe dovedene do savršenstva. Na svakom koncertu nadahnjuje ga nešto novo, nepoznato ne samo publici, nego i njemu samome. On traži zvuk nekih novih, tananih žica svoje duše, očituje nove, dublje granice svog genija. U tome i jest veličina stvaralačkog traganja u umjetnosti – svaki put znati početi iznova.
Početi iznova nije tako jednostavno. U tom zanimljivom procesu postoje trenuci na koje bi bilo dobro obratiti pažnju kako ne bismo ponavljali iste greške i svaki put lupali glavom o zid.
Ne smijemo se grčevito držati za stare stereotipne pristupe i načine razmišljanja. Početi iznova moguće je samo ako preispitamo sva svoja prijašnja uvjerenja. Za to je potreban ne samo nov način mišljenja, nego i novo nutarnje stanje i nov način života.
Ne osvrtati se unatrag. Pretjerana vezanost za sve što je nestalo u prošlosti koči sve nove početke. Prošlost je korisna za to da izvučemo iskustvo, ali je opasno zadržavati se u njoj.
Novi početak nije jedan kratki trenutak, nego čitav stvaralački proces koji se završava tek onda kada dođemo do ostvarenja svojih ciljeva. Temelj je toga procesa postojanost u naporima i težnjama, “sveta ustrajnost”.
Novi početak zahtijeva hrabrost i odvažnost. Neuspjesi su sastavni dio toga procesa i ne treba ih se bojati. Prije nego što dođe do forme koju je zamislio, umjetnik čini stotine skica čija je sudbina – kanta za smeće. Korisno je sjetiti se da uspjeh uvijek dolazi kao nagrada za odvažnost.
Treba biti spreman prihvatiti rizik jer ćemo se suočiti s mnoštvom nepoznanica. U životu nikada nije sve sigurno i onako kako mi želimo. Potpuno izvjesno može biti samo ono što je bilo, ali ne ono što će biti.
Treba znati zašto počinjemo iznova i intuitivno osjećati čemu nas to može dovesti. Treba sanjati duboko i snažno, ostavljajući iza sebe ambicije, egoizam i taštinu. Sreća izgrađena na nesreći drugih ima gorak okus.
Treba znati pobijediti unutarnji umor i inerciju, osjetiti novu mladost, entuzijazam i žar.
Ne treba očekivati brze rezultate. Pobjedu ne čini samo dostizanje vrha stepeništa, nego savladavanje svake stepenice.
I još jednom: uspjeh ne pada s neba, on je nagrada za odvažnost.
Autor: Jelena Sikirić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]