Vjetar povijesti donosi sjeme novog života.
Vrijeme rađanja nove kulture, novog svjetonazora uvijek podsjeća na mitološku borbu bogova i titana. U prijelomnim trenucima povijesti čovječanstva, u razdobljima smjene epoha, na pozornici povijesti odigrava se drevna kozmička drama – umiruće forme i dogme staroga svijeta sudaraju se s novorođenim idejama i obrascima novog vremena. Filozofija povijesti uči da svi povijesni preokreti imaju slične karakteristike: umjesto starog pogleda na svijet, starih kulturnih, religijskih i političkih formi, stare znanosti i stare umjetnosti, dolaze nove ideje i modeli, pojavljuje se ponovo šarena slika kaosa, paradoksa i kontrasta. Miran i logičan tijek povijesti smjenjuju neredi; ono što se činilo čvrstim i dugovječnim ruši se poput kule od karata, i čini se da zbunjeni ljudi nemaju nikakvih uporišnih točaka, ničeg postojanog čemu bi mogli vjerovati. Epidemije, katastrofe, religijski i znanstveni dogmatizam, ratovi, politička borba, neobrazovanost, okrutnost, barbarstvo i egoizam dovode do divljaštva i gubitka moralnoduhovnih vrijednosti, do mnoštva novopečenih “mesija” i sekti koje iskorištavaju povjerenje naivnih i bespomoćnih ljudi koji su izgubili tlo pod nogama – to je sve samo jedna strana tajanstvene drame smjene epoha, točke preokreta.
U najdubljem kaosu, usred kruženja umirućih formi koje u svom samrtnom grču postaju sve surovije i dogmatičnije, vjetar povijesti donosi svježinu novog vremena, sjeme novog života. Ono nalazi utočište u umovima i srcima idealista i entuzijasta, onih koji usred okružujuće buke nisu izgubili sposobnost čuti i vidjeti, koji usred sveopće krize nisu izgubili sposobnost raditi, vjerovati i nadati se. U najdubljem kaosu, rađaju se posebni ljudi-geniji, koji tijelom žive u staroj epohi, ali umom i srcem pripadaju budućem, novom, tek nadolazećem vremenu. Oni postaju nositelji novih ideja, iznenađujućih otkrića, graditelji sjajnih djela i samim time vrše preokret ne samo u svijesti ljudi, nego i u okretanju kotača povijesti. Zahvaljujući njihovim titanskim naporima, novom svjetonazoru i modelima života, novim prostranstvima koja otkrivaju, povijest čovječanstva dobiva drugačiji obrat; struje i bujice velike rijeke života usmjeravaju se u drugo korito, nastupa nova epoha, a zajedno s njom korjenito se mijenja sudbina svijeta.

Paracelzus (1493. – 1541.) – renesansni liječnik, alkemičar, astrolog, znanstvenik, filozof i mistik
Paracelzusov život – put tragaoca za istinom
Kada je nakon strogosti, krutosti i konzervativnosti srednjega vijeka nastupila epoha renesanse, bila je ona slična snažnoj struji svježeg zraka donesenog vjetrom povijesti, koja je zgrnula na hrpu sve okamenjeno i uobičajeno, čisteći pozornicu svijeta od vjekovima nakupljenog dogmatizma i predrasuda, stvarajući ljudskom duhu dugo očekivane uvjete za let. Unatoč progonu svake izuzetne i slobodarske ideje zbog zastarjelih i okamenjenih dogmi prethodnog razdoblja, epoha renesanse donijela nam je skup znamenitih, velikih imena kao što su Leonardo da Vinci, Michelangelo, Rafael i Dürer u slikarstvu; Shakespeare i Cervantes u književnosti; Nikola Kuzanski, Marsilio Ficino, Giordano Bruno, Kopernik i Galilei u filozofiji i znanosti. U nizu tih ljudi nalazi se i veliki Paracelzus.
Pojava tajanstvene figure Aurelija Theophrastusa Bombastusa von Hohenheima, poznatog kao Paracelzus, na filozofskoj sceni početkom 16. stoljeća izazvala je pravi šok, opću zbunjenost, slično djelovanju snažnih uragana u prirodi. Tako uzdrmati i do temelja potkopati okamenjene filozofske, znanstvene i moralnoetičke koncepcije svoje epohe, kako je to učinio Paracelzus, može samo osoba koja u sebi nosi nešto divovsko, neograničeno bilo kakvim okvirima i nepodložno bilo kakvim tumačenjima. Paracelzus je bio div uma, nadvisujući svojim mentalnim sposobnostima i, što je još važnije, duhovnom prirodom, većinu svojih suvremenika. Ove su mu kvalitete omogućile do izvrši preokret u znanosti, sličan onome što ga je Luther napravio reformom u teologiji.
Živio je u svijetu u kojem je gotovo dvije tisuće godina vladala Aristotelova filozofija, suhoparna, zaokružena, već zastarjelog sustava koji se počeo raspadati, u kojoj ništa nije podlijegalo preispitivanju ili popravljanju, a svaki pokušaj unošenja izmjena, produbljivanja ili udaljavanja od njenih tvrdnji ocjenjivao se kao drskost i hereza. Samostalno istraživanje, inventivni i stvaralački duh, originalni stavovi bili su protjerani iz znanstvenih krugova, a studenti su na univerzitetima samo ponavljali mišljenja vladajućih autoriteta. Ništa novo nije bilo dozvoljeno. Ono što je već postojalo, služilo je kao materijal za beskonačne besplodne diskusije i sporove između profesora i doktora.
No obične fraze, dogmatizam i riječi bez smisla – to ne može biti područje kojem teže umovi slični Paracelzusu. On je bio tragalac za istinom, a ne žongler znanstvenim terminima.
Filip Aurelije Theophrastus Bombastus von Hohenheim rodio se 1493. godine blizu mjestašca Maria-Einsiedeln u Švicarskoj, nedaleko Züricha.
U ranoj mladosti Paracelzusa je u znanosti podučavao otac, čuveni liječnik, jedan od potomaka starog i slavnog roda Bombastusa čiji je prastari posjed bio zamak Hohenheim. On je sinu davao poduku iz osnova alkemije, kirurgije i terapije. Paracelzus je uvijek prihvaćao očevo mišljenje i govorio o njemu vrlo toplo, ne samo kao o ocu, nego i kao prijatelju i učitelju.
Njegovo se školovanje nastavilo u samostanu Sv. Andrije u Levanthalu pod vodstvom i prijateljskim pokroviteljstvom Eberharda Baumgartnera, kojeg su smatrali jednim od najčuvenijih alkemičara tog vremena.
S navršenih šesnaest godina upisuje studij na Sveučilištu u Baselu. Pretpostavlja se da je nakon završetka studija postao učenikom poznatog nadstojnika samostana Sv. Jakova u Wurtsburgu, opata Johana Tritemija, velikog alkemičara upućenog u okultne nauka, koji je mladom tragaocu za mudrošću govorio o dubokim misterijima svemira, prirode i čovjeka. Težnja za skrivenim i metafizičkim u alkemiji dovodi Paracelzusa u laboratorij bogataša Sigizmunda Fugrera (u Tirolu) koji je, kao i opat Tritemije, bio poznati alkemičar, sposoban učeniku prenijeti mnoge tajne.
Poznato je da je Paracelzus dio života proveo u brojnim i tajanstvenim putovanjima, u lutanjima i istraživanju. Boravio je u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Danskoj, Švedskoj i Rusiji. Od 1513. do 1521. godine bio je zarobljenik Tatara, a nakon oslobađanja, prateći sina tatarskog kana, otputovao je u Konstantinopol, gdje se, po riječima njegovih biografa, zadržao neko vrijeme “u potrazi za kamenom mudrosti”. Također se govori da je na ovaj način susreo mnoge istaknute filozofe, mudrace i alkemičare Bliskog istoka i Indije, zahvaljujući kojima je produbio svoje poznavanje skrivene mudrosti.
Putovao je po balkanskim i podunavskim zemljama te još jednom posjetio Italiju gdje je radio kao vojni kirurg u carskoj vojsci sudjelujući u brojnim vojnim ekspedicijama toga vremena.
Provevši u lutanjima deset godina, bilo primjenjujući u praksi vještinu liječenja, bilo podučavajući ili izučavajući tajnu mudrost, u dobi od 32 godine vratio se u Njemačku gdje se ubrzo proslavio s nekoliko neobičnih slučajeva izlječenja bolesnika.
Čitav njegov preostali život bio je titanska borba protiv neukosti, šarlatanstva, dogmatizma, ljudske gluposti, okrutnosti i oholosti. U raznim gradovima podučavao je fiziku, medicinu, anatomiju i alkemiju. Bio je najmudriji i najpoznatiji liječnik svoga vremena jer je liječio svaku, pa i najtežu bolest, snagom svoje velike nadarenosti pomoću vlastoručno pripravljenih lijekova i talismana. Paracelzus nije imao ni jednog zaštitnika, zato je stekao mnoštvo neprijatelja, privlačeći na sebe žestoku mržnju ljekarnika, liječnika, šarlatana, profesora i mnogih drugih koji su mu zavidjeli na uspjehu. Optuživali su ga, također, za herezu i savez sa sotonom. Nije zato nikakvo čudo što je njegov život završio tragično. Napali su ga razbojnici koje je unajmio neki liječnik, jedan od njegovih neprijatelja. Pri padu je udario glavom o kamen, i tako se ugasio jedan izvanredni, herojski život.
Umro je 24. rujna 1541. godine u 48. godini. Jedan od najvećih erudita i najučenijih filozofa i mistika, istaknuti alkemičar i fizičar, prorok i vidovnjak, iza sebe je ostavio ogromnu literarnu baštinu. Filozofija, medicina, pneumatologija, kozmologija, antropologija, alkemija, astrologija, magija – nije ni blizu potpuna lista disciplina koje je majstorski izložio u svojim radovima, odražavajući cjelovito i duboko poznavanje različitih područja tajnog nauka.
Paracelzus je bio neobičan, tajanstven, složen i na prvi pogled proturječan čovjek. Kao istinski glasnik renesanse, bio je poput vremena u kojem je živio, toliko velik i neobuhvatan za naše poimanje. Apsurdne optužbe koje su podizali njegovi protivnici otkrivaju da su se osobito preuveličavale njegove mane. Jedni su ga smatrali pijanicom i svadljivcem, drugi ženomrscem, no svi su se neprijatelji bojali njegovog blistavog uma, njegove iskrenosti i njegovog, ne uvijek profinjenog i uljudnog, oštrog jezika. Samo srodna duša, koja isto toliko mrzi licemjerje i laž, i isto toliko voli istinu kao što ju je volio Paracelzus, može pojmiti ono što je taj iskren i velik čovjek govorio o sebi: Znam da nisam čovjek koji govori ljudima samo ono što im odgovara i nisam naviknut davati ponizne odgovore na uobražena pitanja… Ja sam grub čovjek, rođen u grubom svijetu, rastao sam u borovim šumama i možda u nasljedstvo dobio njihove iglice. Ono što se meni čini uglađenim i prijateljskim, drugome može izgledati grubo, i ono što je za mene svila, drugome može biti tek grubo platno.
Božja nam se djela otkrivaju kroz mudrost, i Boga – onog koji živi unutar nas – najviše veseli ako postanemo slični njemu.
Imao je brojne neprijatelje među neznalicama i fanaticima. Dovodio ih je do očajanja razobličavanjem i kritikom široko raširenih i duboko ukorijenjenih predrasuda i znanstvenih besmislica, ne samo zastarjelih i apsurdnih, nego i trulih od starosti. U vrijeme kada su svi šutjeli u strahu za vlastiti život, on se nikoga i ničega nije bojao. Uznemiravao je sredinu drskim načinom kojim se suprotstavljao, napadao i rušio stara pravila i zablude. Posebno snažno osuđivao je farizejstvo, pretjeranu ceremonijalnost i idolopoklonstvo, licemjerje i ograničenost. Bogu je potrebno samo srce, a ne ceremonija… Zamjeram vašim svetim ocima jer su pisali za tijelo, a ne za dušu; pisali su stihove, a ne teologiju, stvarali su iluziju, umjesto da otkrivaju istinu. Oni su bili učitelji običaja i načina života, a ne učitelji vječnoga života.
Crna odjeća ili komadić papira, potvrda nekog od moćnika zemaljskog života, ne čini čovjeka svetim. Svet je onaj koji postupa mudro jer mudrost jest Bog… Svećenik koji postupa nepravedno ne pozna istinu i nema je pravo propovijedati. On može samo kao papagaj ponavljati riječi i izreke, smisao kojih će biti nedostupan njegovom shvaćanju jer on sam ništa ne zna o njihovom značenju.
Vjerovanje u mnijenja nije vjera. Koji vjeruje glupo, sam je glupan… Koji vjeruje slijepo, nema znanje i ne posjeduje ni vjeru, ni snagu… Bog se ne veseli gledajući glupane, tupoglavce i naivce spremne povjerovati u bilo što, bez obzira koliko je to besmisleno; on ne želi niti da u svakoj zemlji postoji samo jedan mudar čovjek koji razumije, a ostali da ga slijepo slijede. Božja nam se djela otkrivaju kroz mudrost, i Boga – onog koji živi unutar nas – najviše veseli ako postanemo slični njemu.
Ljubav prema Bogu rasplamsat će u našim srcima vatrena ljubav prema čovječanstvu, ljubav prema čovječanstvu bit će izazvana ljubavlju prema Bogu.
Ali ovaj titan “grube i bodljikave vanjštine”, osim uistinu božanske nadarenosti i duboke mudrosti, imao je i veliko, plameno ljudsko srce ispunjeno ljubavlju i samilošću. Izvršio je brojna čudesna izlječenja bolesnika koje su autoriteti proglasili neizlječivima. Bio je predmet divljenja naroda i profesionalne zavisti kolega. Izazivao je bijes ovih posljednjih i zato što je, za razliku od drugih liječnika, mnoge siromahe liječio besplatno. Najčešće je nagrada za njegov trud bila nezahvalnost.
Cijeli svoj život Paracelzus je ostao putnik tražeći sve dublja i dublja spoznavanja velike božanske mudrosti u prirodi i svemu što ga je okruživalo. Nije prihvaćao mir malog, običnog, udobnog ljudskog života. Njegova neumorna duša, vječno žudeći za svježim gutljajem s izvora istine, zahtijevala je sve više i više napora i pustolovina. Bio je sličan ptici puštenoj iz kaveza koja osjeća radost slobode i diže se prema nebu sve više i više, bez snage da se zaustavi. O ovom mističnom entuzijazmu koji grije srce svakog tragaoca za mudrošću, sam je rekao: Oni koji ostaju kod kuće možda žive mirnije i bogatije od onih koji putuju, no ja ne želim ni mir, ni bogatstvo… Ja sam lutao u potrazi za svojom vještinom često se izvrgavajući opasnosti. Da zaljubljeni može prijeći dugačak put kako bi susreo obožavanu ženu – to je sigurno, no, koliko li je samo jača ta čežnja u onoga koji ljubi mudrost, koja ga goni na lutanja u potrazi za svojom božanskom ljubavnicom!
Makrokozmos i čovjek su jedno
Paracelzusovo učenje je svestrano i duboko. Kao i mnogi izuzetni filozofi i mistici, on ovo znanje nije crpio iz knjiga. Ono nije bilo apstraktna teorija, nego rezultat zadivljujuće sposobnosti prodiranja u skrivenu bit svemira, prirode i čovjeka, u izvor univerzalne mudrosti kozmosa koji nema ni početka ni kraja. Sam je Paracelzus govorio da tijekom deset godina nije pročitao ni jednu knjigu, a njegovi su učenici tvrdili da im je diktirao čitave tomove svojih radova ne koristeći pritom nikakve zapise i bilješke. Njegovo je učenje sveobuhvatno, složeno i duboko, te je praktički nemoguće spomenuti sve u jednom članku. Iz tog ćemo razloga navesti samo nekoliko istaknutih, ključnih točaka njegova djela.
Nastavljajući učenje mnogih drevnih filozofa i mistika, Paracelzus poima univerzum kao veliki živi organizam, kao makrokozmos, kao jedinstvenu cjelinu koja nema ni početka ni kraja. On govori o beskonačnom broju paralelnih svjetova koji se neprekidno transformiraju, i o beskonačnom broju oblika života i principa evolucije. U svemu tome odražavaju se tragovi Iliastera, okultnog božanskog principa, prvobitnog i istinskog uzroka svega postojećeg, vječne stvaralačke snage, tvorca univerzuma.
Priroda je univerzalni učitelj. Sve što ne možemo spoznati iz vanjskih očitovanja prirode, možemo doznati iz njenog duha. Oboje su jedna cjelina…
Priroda života svemira je jedna i njenim izvorom može biti samo jedno vječno Jedinstvo.
To je organizam u kojem sve što je prirodno živi u harmoniji i skladu. To je makrokozmos. Sve je plod jedne univerzalne stvaralačke snage. Makrokozmos i čovjek (mikrokozmos) su jedno. Oni su jedna konstelacija, jedan utjecaj, jedan dah, jedna harmonija, jedno vrijeme, jedan metal, jedan plod.
Sve što postoji i zbiva se u svemiru – makrokozmosu, postoji i može se zbivati u čovjeku – mikrokozmosu. Svi principi, snage, planovi, bića i energije koje ujedinjene stvaraju zagonetno biće kojeg nazivamo čovjek, jedne su i iste snage i energije koje, ujedinjene u beskonačno većem razmjeru, nazivamo univerzumom. Sve što se događa u sferi uma makrokozmosa, može se odraziti u duši i dovesti do nutarnjeg opažanja čovjeka.
O ovoj tijesnoj vezi između univerzuma i čovjeka ovisi harmonija između beskonačnog i konačnog, neizmjerno velikog i neizmjerno malog.
Priroda je univerzalni učitelj. Sve što ne možemo spoznati iz vanjskih očitovanja prirode, možemo doznati iz njenog duha. Oboje su jedna cjelina. Priroda će svemu naučiti svog učenika ukoliko on postavi ispravno pitanje. Priroda je svemir… Nevidljiva priroda može postati vidljiva ako steknemo sposobnost primanja njenog nevidljivog svijeta… On (čovjek, op.a.) može iz makrokozmosa (i iz prirode, op.a.) upoznati značenje simbola (formi) koji ga okružuju, kao što prima jezik od svojih roditelja.
Život je univerzalan i svugdje prisutan princip i nema ničega u čemu ne bi bilo života… U prirodi ništa nije mrtvo… Ne postoji ništa tjelesno što ne bi imalo dušu skrivenu u njemu… U prirodi ne postoji smrt; umiranje se sastoji u gašenju jednog oblika postojanja i rađanja života u drugom. Život sam po sebi ne može umrijeti ili nestati jer on ne stvara forme… Smrt oblika samo je prekid djelovanja vječne snage života u jednom očitovanju, što prethodi njenom drugom očitovanju. U prirodi ne postoji smrt, postoji samo vječni proces transformacije i evolucije.
Sva čuda magije ostvaruju se voljom, imaginacijom i vjerom
Magija ili Magna Sciencia za Paracelzusa je uzvišenija od svih znanosti o prirodi jer u sebi uključuje znanje i shvaćanje kako vidljivih, tako i nevidljivih osobina prirode. Ova uzvišena mudrost izravni je ulaz u nevidljivu bit mikro i makrokozmosa, neposredna spoznaja istine. Magija nije samo znanost, nego i velika vještina jer za njeno razumijevanje nije dovoljno proučavati knjige. Pravi mag postaje posrednik između neba i zemlje, on stvara, gradi, transformira, vođen nevidljivom rukom Boga koji ga nadahnjuje. Paracelzus je govorio:
…Mi vjerujemo u snagu te mudrosti koja upravlja nebom i s kojom je moguće upoznati sve tajne prirode… Čarobnjaštvo nazivaju magijom, ali magija je mudrost, a u čaranju nema nikakve mudrosti. Istinska nauka zna sve… Vječni dio svih stvari postoji bez vremena, bez početka i bez kraja… Nema uzaludnih nadanja. Sve što se čini nevjerojatno, neprirodno i nemoguće, može postati iznenađujuće istinito u vječnosti…
Imaginacija – to je velika snaga, sposobnost pomoću koje duh za dušu prevodi jezik prirode. Duh je gospodar, imaginacija – instrument, tijelo – poslušni materijal…
Magija i čarobnjaštvo su toliko duboko različite, koliko su međusobno suprotni svjetlo i tama, bijelo i crno. Magija je očitovanje uzvišene mudrosti i znanja o natprirodnim silama (u ime dobra, op.a.). Do duhovnog znanja nije moguće doći pomoću logike o vanjskim fizičkim pojavama, ona se otkriva samo onome koji u sebi razvija sposobnost osjećanja i viđenja duhovnog.
…Magijska se moć ne dodjeljuje na fakultetu, ne dobiva diplomom, nego dolazi od Boga… Vježbanje u istinskoj magiji ne zahtijeva obrede, molitve, crteže krugova ili znakova… Potrebna je samo duboka vjera u veliku snagu općeg dobra… Istinska magijska moć sastoji se u istinskoj vjeri, istinska vjera temelji se na znanju…
Sva čuda magije izvršavaju se voljom, imaginacijom i vjerom… Imaginacija – to je velika snaga, sposobnost pomoću koje duh za dušu prevodi jezik prirode.
Duh je gospodar, imaginacija – instrument, tijelo – poslušni materijal… Svaki čovjek ima svoj vlastiti nutarnji svijet, stvoren snagom imaginacije. Ako je ta snaga dovoljna da osvijetli svaki kut ovog nutarnjeg svijeta, tada će sve ono što čovjek pomisli dobiti formu u njegovoj duši…
Imaginaciju rađa čista i snažna čežnja srca… Putem imaginacije čovjek surađuje s nevidljivim, s tajanstvenim duhovima, genijima – zaštitnicima prirode. Kroz imaginaciju se ispoljavaju čiste ideje i u djelima čovjekova duha one dobivaju oblike i tijela. Uspoređujući ideje sa zvijezdama, Paracelzus govori:
Ljudi ne izmišljaju i ne stvaraju ideje; ideje postoje, a ljudi ih mogu dohvatiti. Čak ako svi profesori muzike odjednom umru, nebo – iskonski učitelj muzike – neće nestati i učit će ovoj umjetnosti druge ljude. Postoji mnoštvo ideja koje ljudi još nisu dosegnuli, mnoštvo zvijezda koje su još previše daleko da bi se stvorila čvrsta veza sa Zemljom. Carstvo zvijezda i ideja beskonačno je i stoga je izvor pronalazaka i otkrića (iz kojeg moć imaginacije crpi nadahnuće, op.a.).
Nove zvijezde pojavljuju se na nebu, druge nestaju. Nove ideje pojavljuju se na mentalnom obzoru, a stare se ideje zaboravljaju. Kada se na nebu pojavi nova kometa, ona užasom ispunjava srca neznalica; kada se nova veličanstvena ideja pojavi na mentalnom obzorju, izaziva strah u onima koji su privrženi starim učenjima i uobičajenim formama…
… Što je volja ako ne snaga skrivena u misli (umu) čovjeka koja djeluje kroz njegovu imaginaciju?
Snaga imaginacije je veliko oruđe medicine. Ona može izazvati bolest čovjeka i životinje i može ih izliječiti… Bolest ili izlječenje potječe iz imaginacije vođene voljom…
… Što je volja ako ne snaga skrivena u misli (umu) čovjeka koja djeluje kroz njegovu imaginaciju?
Imaginacija se jača i usavršava vjerom, a svaka sumnja razara rezultate ovog rada. Vjera mora podupirati imaginaciju jer ona ispoljava volju.
Onaj koji je snažan u svojoj vjeri i pun sigurnosti da ga božanska sila u čovjeku može zaštititi od svakog zla – postaje neranjiv.
Istinska vjera može proizlaziti samo iz izvora općeg dobra u kojem ne može postojati zlo, a ono što nije dobro, nije Istina…
Autor: Jelena Sikirić
S ruskog prevela: Marijana Starčević Vukajlović