Sasvim je sigurno da nema čovjeka koji bi za sebe mogao reći da nikada nije ništa zaboravio. Zaboraviti obično znači ne obratiti pažnju. A to je tek početak duže ili kraće lančane reakcije uzroka i posljedica, čiji su tragovi u čovjekovom životu ponekad neznatni, a ponekad toliko duboki da zahtijevaju i izazivaju korjenita preispitivanja i korjenite promjene.
Zaboraviti kišobran u autobusu nije velika šteta. Ako ga i ne nađemo, kišobran se lako može nadomjestiti drugim. O njemu ne ovisi hoće li čovjekov život imati više ili manje smisla, hoće li biti prazan ili ispunjen, sretniji ili nesretniji. Bez njega ili s njim, za čovjeka se ništa bitno ne mijenja. Međutim, u svijetu oko nas postoje vrijednosti toliko bogate sadržajem i toliko duboke, da bi tim svojim svojstvima mogle biti od neprocjenjive važnosti svakom čovjeku, igrajući u njegovom životu važnu i nezamjenjivu ulogu pokretača, inspiracije, smisla i oslonca, bez kojih se ne može.
Jedna od mnogobrojnih vrijednosti za koju nam se čini da zaslužuje biti vraćena u život iz “svijeta zaboravljenog”, upravo su simboli. Oni nas prate u snu i na javi, u komunikaciji s drugim ljudima, u svemu što je stvoreno čovjekom i prirodom, u našim vlastitim pokušajima da izrazimo sebe kroz misli, osjećaje, riječi i djelovanje.
Jer kao što kaže C. G. Jung: “Simbol ništa ne skriva, ne objašnjava, on upućuje s one strane sama sebe, prema značenju koje je u onkrajnome, nepojmljivo, naslućeno, koje nijedna riječ jezika koje govorimo ne bi mogla izraziti… Simbol je djelo prirode…”
Što je to što simbol čini posrednikom i glavnim nositeljem komunikacije čovjeka s prirodom, čovjeka s drugim ljudima, čovjeka s poviješću, prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, čovjeka sa samim sobom?
Što je to u njemu što spaja dimenzije, prostore, vremena, suprotnosti? Što tjera mnogobrojne filozofe, psihologe, antropologe, etnologe, umjetnike, istraživače iz područja tradicija, kulture, religija i umjetnosti, da mu pridaju takva svojstva, od kojih su gore spomenuta samo neka? U naslovu smo spomenuli zaboravljeni jezik simbola. Ako je sada zaboravljen, znači li to da je postojalo vrijeme, ili vremena, u kojem to nije bio?
Pokušajmo odgovoriti na neka od ovih pitanja.
Simbol – znak ili nešto više?
“… Danju i noću, dok govorimo, dok se izražavamo kretnjama ili sanjamo, služimo se, opažajući to ili ne, simbolima. Oni oblikuju naše želje, potiču nas na kakvo djelo, upravljaju našim postupcima, začetak su naših uspjeha i neuspjeha… Sve duhovne znanosti, sve umjetnosti i sve umjetničke tehnike susreću na svom putu simbole. One moraju udružiti snage da bi odgonetnule zagonetke simbola; moraju se ujediniti da bi pokrenule energiju zbijenu u njima. Premalo je reći da živimo u svijetu simbola. Svijet simbola živi u nama…”1
Što je zapravo simbol?
Evo što o prirodi simbola govore različiti autori.
H. Corbin: “… Simbol navješćuje razinu drugačiju od racionalno očitog. On je šifra tajne, jedini način da se kaže ono što se drugačije ne može dokučiti: nikada nije do kraja razjašnjen, nego ga valja uvijek nanovo odgonetati, kao što muzička partitura nije nikada jednom zauvijek odgonetnuta, nego uvijek traži novu izvedbu…”
G. Durand: “… Možemo reći da simbol ima više od jednog umjetno danog smisla, ali čuva osnovnu i spontanu moć odjeka…”
G. Bachelard: “… Odjek nas poziva na produbljenje naše egzistencije… On izvodi zaokret bića…”
J. Chevalier: ” … Simbol je doista tvorac novoga. Ne zadovoljava se samo time da izazove odjeke. On poziva na preobrazbu u dubini… Simbol je dakle mnogo više od običnog znaka. On upućuje s one strane značenja. Stoga se uspoređuje s osjećajnim, djelatnim, pokretačkim shemama, kako bi se jasno pokazalo da zapravo stavlja u pokret svu psihu. Da bismo istaknuli njegov dvostruki predodžbeni i djelatni aspekt, nazvat ćemo ga eidolonom – pokretačem… Svaki je simbol mikrokozmos, potpuni svijet.”
C. G. Jung: “Simboli nisu ni alegorija ni običan znak, nego slika koja može najprimjerenije izraziti nejasno naslućenu prirodu Duha… Oni su proizvod prirode…”
R. Becker: “Simbol se može usporediti s kristalom koji različito propušta svjetlo, ovisno o plohi koja ga prima. Možemo još reći da je simbol živo biće, djelić našeg bića u kretanju i preobrazbi. Time što, dok u njega poniremo, dok ga shvaćamo kao predmet razmišljanja, poniremo i u svoju putanju kojom kanimo poći, shvaćamo pravac kretanja u kojem je živo biće poneseno…”
M. Eliade: “…Simbol se kao transcendentna kategorija visine, nadzemaljskog, beskonačnog, otkriva cijelom čovjeku, njegovom razumu i njegovoj duši… Simbolizam je neposredna misao potpune svijesti, tj. čovjeka koji se otkriva kao takav, čovjeka koji postaje svjestan svog položaja u svijetu… Jedna od značajnih crta simbola je simultanost smislova koje otkriva. Vodeni ili lunarni simbol vrijedi na svim razinama zbilje i ta se mnogostruka vrijednost simultano otkriva… Simbolička misao može sažeti sve… Zagonetke i tajne same daju odgovor, ali u obliku simbola.”
Iz prethodno citiranog, pokušajmo razlučiti što sve razlikuje simbol i običnu oznaku. Prvenstveno možemo konstatirati da su vanjske forme kroz koje se oni pojavljuju iste. Sve što postoji u prirodi, svaki predmet, osjećaj, događaj ili djelovanje, mogu biti obična oznaka za nešto, a mogu dobiti vrijednost simbola. Samo prividno, na prvi pogled među njima nema nikakve razlike.
Međutim, dubljom analizom ustanovit ćemo da simbol i oznaku dijele nepremostive granice. Oni predstavljaju dva različita pogleda na svijet, dva različita načina života i postojanja.
O jednom od tih pogleda na svijet, o jednom od tih načina postojanja, moći ćemo stvoriti određene zaključke promotrivši osnovna svojstva simbola koja proizlaze iz gore navedenih citata.
1. Svaki simbol krije u sebi određeni duboki sadržaj, određeno duboko značenje.
Ovi sadržaji nisu običan plod razigrane mašte čovjeka, kulture ili tradicije koja je simbol stvorila. Oni u prenesenom smislu uvijek odražavaju jedan dio procesa, principa, tajni i zagonetki postojećih u prirodi i čovjeku; onih koje nadilaze granice razuma i njegove logike, granice konkretnog, vidljivog i opipljivog, granice dostupnog i mogućeg.
Svaki simbol u sebi skriva određenu istinu o Čovjeku, Prirodi, Kozmosu, o velikim i malim zakonima postojanja. Takvi se sadržaji objavljuju u formi simbola upravo zato što riječima govornog jezika ne možemo u potpunosti izraziti svo njihovo bogatstvo, dubinu, sve različite njihove aspekte. Pokušati ih objasniti samo riječima značilo bi ograničiti ih, svesti ih samo na onaj njihov dio koji je dostupan neposrednom razumijevanju i neposrednom iskustvu čovjeka. To bi značilo zanemariti istovremeno sve one dubine koje, bez obzira na to što ih čovjek ne može u potpunosti i odmah sve obuhvatiti, ipak postoje i čekaju da budu otkrivene.
Izraziti samo riječima svu dubinu sadržaja koji skriva jedan simbol, značilo bi zanemariti njegov aspekt nedokučivog, vječnog i neprolaznog, istinitog, koji postoji izvan granica prostora i vremena
i koji kao takav, inspirira, izaziva.
Do sadržaja koji simbol čuva može se doći putem probuđene slutnje iza koje slijedi nova slutnja, pa još jedna, pa još jedna… u lancu koji nema kraja.
Jer kako kaže C. G. Jung: “… Ako skriveni pojam jednog dana postane poznat, simbol umire… Dokle god je simbol živ, on je najbolji mogući izraz kakve činjenice… živ je samo dok je bremenit značenjem. Ako to značenje izađe na vidjelo, drugim riječima, ako otkrijemo izraz koji će najbolje formulirati traženo, očekivano ili naslućeno, tada je simbol mrtav; ima samo još povijesnu vrijednost… ”
Evo što o tome govori G. Massey u svom predavanju O drevnim i modernim kultovima Mjeseca: “… Mitologija je struktura kroz koju je prikazana najdrevnija mudrost i najdrevnije učenje čovječanstva… Bajke i legende bile su samo sredstva i forme kroz koje su se objašnjavale postojeće činjenice. One nisu bile ni izmišljotina ni samo obični proizvod mašte.
Kada su Egipćani opisivali Mjesec kao mačku, oni nisu bili takve neznalice da su mogli misliti da je Mjesec zaista mačka. Oni su samo uočili da mačka vidi u mraku i da njezine oči noću dobivaju formu punog kruga i postaju svijetleće, mnogo svjetlije nego po danu. Mjesec je bio onaj koji vidi na nebu, a mačka je bila njegov ekvivalent na Zemlji. Tako je ona postala predstavnik, prirodni znak, živa slika punog Mjeseca. Njezino ime na egipatskom je Mau, a to znači onaj koji vidi, od “Mau” vidjeti.
Mnogi stručnjaci za mitologije govore da su Egipćani često zamišljali veliku mačku koja stoji iza Sunca; ovo posljednje je za njih u tom slučaju predstavljalo ‘Zjenicu mačkinog oka…’ Mjesec kao Mačka bio je nazvan ‘okom Sunca’ zbog toga što je oko odražavalo njegovu svjetlost i zbog toga što ono samo po sebi ‘vraća natrag’ primljenu sliku, kao u ogledalu…”
Autor je u tom predavanju govorio samo o jednom aspektu sadržaja koji skriva simbol u formi mačke, odnoseći se na vezu Sunce – Mjesec.
Iz ovog je primjera očito da je jedna prividno razjašnjena zagonetka samo izazvala druge nove, da je jedna prividno otkrivena tajna samo izazvala druge koje još moramo otkriti. Očito je da je jedno traženje izazvalo drugo.
Jer kako primijeniti i protumačiti njihove sadržaje u slučajevima kad se simboli u formama mačke, Sunca i Mjeseca pojedinačno i odvojeno javljaju u snu i vizijama čovjeka ili u kolektivnim mitovima, legendama, tradicijama? Kako ih primijeniti i protumačiti onda kada ovi simboli nisu postavljeni u međusobne odnose i veze?
Stručnjaci za ovu materiju kažu da same činjenice kao što su “viđenje u mraku”, “oči koje u mraku postaju svijetleće i dobivaju formu punog kruga”, “zjenica oka”, “odražavanje svjetlosti i vraćanje odraza natrag”, izvučene iz konteksta Sunca, Mjeseca i mačke, postaju simboli za sebe sa svim vrijednostima i svojstvima koje to sa sobom donosi. Može se ići čak i dalje: “noć”, “dan”, “svjetlost”, “tama”, “puni krug”, “zjenica”, “viđenje” itd. također su simboli za sebe, skrivajući čitav jedan nedokučivi, tajanstveni, neizmjerni svijet značenja i sadržaja.
Dodajmo još tome i sljedeće: svaka od ovih “činjenica – pojmova – simbola”, sama ili u kontekstu i odnosima s drugima, nosi u sebi sadržaje čija se značenja istovremeno i simultano mogu primijeniti na mnoge i raznovrsne oblike postojanja, na mnoge situacije, procese i principe čovjeka i njegova života: samo gore navedeni simbol “mačke” istovremeno objašnjava određene opće i pojedinačne zakone, procese vidljivog i nevidljivog svemira, procese koji se odvijaju u čovjeku općenito, a također i u onome što zovemo njegova “psiha”, “intuicija”, “sjećanje”, “spoznaja”, “djelovanje” itd.
2. Sadržaj i značenje koje u sebi skriva svaki simbol imaju svojstvo odjeka, rezonancije. Oni u sebi nose “izazov” i kao takvi vrše funkciju “pokretača”.
Kada bi “duboki sadržaj” ili “duboko značenje” sami po sebi bili jedino svojstva simbola, tada bi se njega s punim pravom moglo nazvati samo “sadržajno bogatom oznakom”. Stvar je u tome što pri svakom susretu čovjeka i simbola, pri svakom susretu “čuvara tajne” i “onoga za koga je tajna čuvana”, dolazi do snažne međusobne reakcije.
Shvaćajući više ili manje poruku koju simbol u sebi nosi ili uopće je ne shvaćajući, čovjek ne može ostati neosjetljiv u njegovoj nazočnosti.
Čak ako se pri tom prvom “susretu” simbol čovjeku učini sasvim nerazumljivim i ma koliko mu njegova vanjska forma izgledala strana, sadržaj simbola uvijek na njega djeluje. On se u čovjekovoj nutrini odražava kao u ogledalu, odjekuje u njemu tako da budi prve, neodređene slutnje o nepoznatom. One ga nagone da obrati pažnju na ono što se očima ne može vidjeti, rukom opipati i samo običnom “ljudskom” logikom shvatiti (sjetimo se St. Exuperyijevog Malog Princa: “Samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo…”). Bez obzira u kojem obliku dolazi do “komunikacije” čovjeka i simbola, bilo da je to kroz viziju, mit, knjigu, sliku, umjetničko djelo ili kroz običan susret čovjeka s čovjekom ili čovjeka s prirodom, neovisno o njegovom trenutačnom poimanju i slutnjama, ovaj se proces događa -uvijek, kažu stručnjaci.
Ako ne svjesno, on se događa na razinama čovjekove “podsvijesti”, neprestano težeći da prodre u njegovu svijest.
3. Svaki simbol je kanalizator, primalac i prenosilac određene snage iz prirode i svemira, koja mu omogućava da može djelovati kao onaj koji odjekuje, izaziva, pokreće i transformira.
Evo što o tome piše M. Eliade u svojoj knjizi Sveto i profano: “…Moglo bi se reći da su čitava povijest, tradicija i religija, od najprimitivnijih do najrazvijenijih, sačinjene od nagomilavanja hijerofanija, od manifestacije svetih realnosti. Moderni Zapad osjeća izvjesnu nelagodnost pred nekim oblicima manifestacije svetoga: teško mu je prihvatiti da se za izvjesna ljudska bića sveto može očitovati i preko kamenja i preko drveća. No, kao što ćemo uskoro vidjeti, ne radi se o obožavanju kamenja ili drveća po sebi. Sveti kamen, sveto drvo nisu obožavani kao takvi. Oni su to upravo i samo zato što su hijerofanije, zato što pokazuju nešto što više nije ni kamen, ni drvo, nego nešto što je “sasvim drugo”. Manifestirajući sveto, bilo koji predmet postaje nešto drugo, ne prestavši biti ono što jest, jer on nastavlja sudjelovati u kozmičkoj sredini koja ga okružuje. Sveti kamen ostaje kamen prividno, točnije, sa profanog gledišta ništa ga ne razlikuje od ostalog kamenja. Sveto i profano predstavljaju dva načina postojanja u svijetu, dvije egzistencijalne situacije koje je čovjek preuzeo tijekom svoje povijesti. … Pa ipak, između nomadskih lovaca i stalno naseljenih poljoprivrednika traje ta sličnost ponašanja koja nam izgleda beskonačno važnija od njihovih razlika: i jedni i drugi žive u posvećenom kozmosu, sudjeluju u kozmičkoj sakralnosti, manifestiranoj kako u animalnom, tako u vegetativnom svijetu.
Ostaje samo usporediti njihove egzistencijalne situacije sa situacijom čovjeka modernih društava koji živi u desakraliziranom kozmosu, pa da odmah uvidimo što ih međusobno odvaja…”
Simbol bi dakle mogli okarakterizirati kao manifestaciju snage svetoga. Ali, što je to “sveto”? Pri susretu s ovakvim pojmom koji nadilazi i ne trpi nikakve pojedinačne definicije, jer ih sve obuhvaća, ponovo smo prisiljeni pozvati se na intuiciju i slutnje.
Napomenimo samo da još od pradavnih vremena pa do današnjih dana, u svakom čovjeku leži ukorijenjena, neugasiva, duboka žeđ i potreba za “svetim”.
Čovjeka koji oko vrata nosi lančić ili na ruci prsten koji mu je darovalo drago biće, koji na svom stolu ili na zidu drži sliku nekoga ili nečega što mu je jako važno, bilo bi nepravedno nazvati idolopoklonikom lančića, prstena ili slike samih po sebi.
On ih ne skida i čuva zato što je na neki način u tom prstenu, lančiću ili slici sačuvan dio bića koje ih je darovalo, dio istine ili doživljaja koji predstavljaju izvor snage, inspiracije i ohrabrenja; oni označavaju neprestano, tiho prisustvo u čovjekovom životu nečega što mu toliko znači da je postalo svetinjom. Izgubiti, odbaciti “svetinju” značilo bi izgubiti dio sebe, izgubiti ne samo dio dragog bića, istine ili ideje koji su nam se na takav način darovali, već i izgubiti njihovo neprestano tiho prisustvo, pratnju i pomoć koja se, nadilazeći svaku racionalnu logiku, pruža onda kada nam je to najpotrebnije. Pritom, oni koji su izvor te pomoći, ohrabrenja i tihe pratnje, ne moraju toga niti biti svjesni.
Izgubiti ili odbaciti svetinju značilo bi, dakle, i prekinuti stvarni kontakt sa svim što nam nešto znači. Čuvajući uz sebe nešto što mu je sveto, čovjek prestaje biti sam. Odbaciti od sebe svetinju, znači osuditi sebe na egzistencijalnu samoću. Izgubiti svetinju, značilo bi izgubiti prijatelja, izgubiti “nečiji blagoslov i podršku”, radilo se to o biću, predmetu, istini ili ideji koji nam to sveto predstavljaju.
Svaki se simbol dakle može nazvati ne samo “čuvarom tajni”, već i “čuvarom svetinja”. On je posrednik, instrument, forma kroz koju se prenosi, daje i prima snaga koju to sveto budi, tajanstvenim procesima i zakonima, nadilazeći nas.
Iz ovoga slijedi da simbol ne postoji samo zato da bi se o njemu govorilo i pisalo ili da bi ga se analiziralo, on postoji prvenstveno zato da ga se živi na svim razinama zbilje. On je tu da bi se snagom koja ga animira produhovilo i osmislilo sve što nas okružuje.
4. Svaki je simbol razdvojeni znak.
U Rječniku simbola J. Chevalier piše: “…Simbol je u početku bio predmet presječen na dva dijela. Dvije osobe čuvaju po jedan dio: domaćin i gost, vjerovnik i dužnik, dva hodočasnika, dva bića koja se rastaju na dugo vrijeme.
Kada se iznova sastanu, uspoređivanjem dvaju dijelova potvrdit će svoju povezanost gostoprimstvom, svoje dugove, svoje prijateljstvo.
U starih Grka simboli su bili znakovi kojima su roditelji mogli prepoznati svoju djecu od koje su bili razdvojeni… Simbol rastavlja i spaja, sadrži oba pojma: razdvajanje i ujedinjenje. On podsjeća na zajednicu koja je bila podijeljena i koja se opet može stvoriti.
Svaki simbol sadrži dio razbijenog znaka. Značenje simbola otkriva se u onome što je ujedno veza i pukotina između razdvojenih pojmova…”
Čuvati simbol znači istovremeno znati da tamo negdje, daleko ili blizu, u prostoru i vremenu ili van njih, u vidljivom ili nevidljivom, u prošlom ili budućem, u životu ili poslije smrti, postoji onaj drugi, tajanstveni, komplementarni dio nas samih, istine ili ideala koji čekaju da se s njima sjedinimo.
Čuvati simbol znači istovremeno znati da se približavamo tom drugom kraju beskrajnog, nedokučivog. To isto tako znači znati da se to “drugo”, “komplementarno” približava nama. Simbol tako postaje znak prepoznavanja između dviju strana, između dva bića ili svega onoga što “vibrira na istoj valnoj dužini”: svega onoga što je međusobno toliko blisko (premda prividno razdvojeno) da mora ponovno postati jedno.
Simbol tako postaje znak i zalog čvrste veze koja postoji vječno.
1 J. Chevalier, Rječnik simbola
Autor: Jelena Sikirić
