Odakle dolazimo, kamo idemo, je li naš životni put predodređen ili njime možemo sami upravljati, pitanja su koja čovjek oduvijek postavlja. Drevne su civilizacije imale dubok odnos prema životu, smrti i sudbini koji je ostao sačuvan u mitovima. Stari Grci su sudbinu promatrali kao nešto što se čovjeku dodjeljuje pri rođenju, a taj zadatak imale su tri sestre – Mojre.
Tko su Mojre?
Prema Heziodu, bile su kćeri Zeusa i božice pravednosti Temide, ali u nekim izvorima spominju se i kao kćeri Nikte (božice noći), a negdje i kao kćeri Ereba (vječne tame) – prva dva božanstva nastala iz Kaosa kao prvotnog principa. Platon ih u djelu Država spominje kao kćeri Ananke – nužnosti. U mitu o Eru (iz Platonove Države), one sjede svaka na svom prijestolju, u bijelim odorama, okrunjene lovorovim grančicama, podjednako udaljene od Ananke.
Samo značenje imena ovih triju sestara proizlazi iz grčkih riječi meros u značenju dio, udio, podijeliti i moros što znači sudbina. Pri rođenju svakog čovjeka pojavljuju se predući, mjereći i režući nit života.
Klota, Lahesa i Atropa
Klota je ona koja ispreda nit života, ona je prelja, simbol sadašnjosti – jedine točke našeg života iz koje možemo mijenjati budućnost. Prikazivana je kao najmlađa, s vretenom ili svitkom – knjigom sudbine.
Lahesa je “ona koja raspoređuje”, tj. mjeri niti koje prede Klota. Drži kocke u rukama koje duše pokojnika bacaju određujući na taj način, prema svojim prethodnim životima, svoje sljedeće živote. Zato Lahesa simbolizira prošlost jer u njoj su skriveni uzroci koji će odrediti našu sadašnjost. Seneka u svom djelu Edip piše: Sve što mi smrtnici podnosimo, sve što činimo, dolazi odozgo; a Lahesa se drži onoga što njena preslica predvidi, što nijedna ruka ne može promijeniti.
Lahesa, međutim, u ruci nosi štap kojim pokazuje na horoskop. Drevni su narodi vjerovali da horoskop nije predstavljao okamenjenu sliku čovjekove sudbine nego poligon na kojem se vlastitom voljom sudbina može mijenjati.
Atropa je “Neumitna”, ona koja se ne može izbjeći. Određivala je način na koji će netko umrijeti i škarama prekidala nit. Simbolizira budućnost. Prikazivana je kao najstarija i najstrašnija. Njezini simboli su: svitak, voštana ploča, sunčani sat, vaga, škare.
Mojre su u jednom ključu i one koje vide prošlost, sadašnjost i budućnost, i to istovremeno kao cjelinu. Često su prikazivane kao ružne starice, čak i hrome, jer su vezane uz tijek života koji ponekad sporo, ali sigurno napreduje prema svojoj sudbini. Ostavljale su dojam strogosti, nepopustljivosti, krutosti, poput neumoljivog Zakona. U nekim su izvorima prikazivane s kraljevskim atributima, drže žezla, nose krune i sjede na prijestoljima.
Mojre bi, dakle, po čovjekovu rođenju, isplele nit njegova budućeg života, ali se nisu direktno miješale u ljudske sudbine već bi pomoću prethodnih djela određivale dio sudbine, a samom čovjeku i njegovoj slobodi izbora bilo je dozvoljeno da mijenja daljnji tijek stvari.
Mojre u tradiciji
Istraživanja su pokazala de je ideja podjele uloga i dodjeljivanja određenih simbola i atributa svakoj od Mojri nastajala postepeno.
Homer spominje samo jednu božicu sudbine, Aisu ili Mojru. Negdje su one sinonimi, a negdje dva različita principa sa sličnim funkcijama. Ne spominje njihov izgled, atribute ni porijeklo.
U Delfima su postojale dvije Mojre, kao božanstva trajanja ljudskog života omeđenog dvjema točkama – rođenjem i smrću, i spominju se ili kao božice rođenja ili kao božice smrti.
Kod Hezioda ih nalazimo u danas najrasprostranjenijem obliku i ulozi, kao tri Mojre. Ovidije, primjerice, spominje da sve tri predu iako je to samo Klotina uloga.
Postupno su počele simbolizirati ne samo dodijeljeni životni vijek smrtnika, već i tijek sudbine i prirodni poredak kozmosa općenito – zakoni su ti koji vrijede jednako za smrtnike i za besmrtnike. U konačnici, Mojre postaju simbol univerzalne sudbine i lanca uzročnosti. Bile su odgovorne za to da ljudski život teče svojim tijekom, bile su prisutne pri smrti, ali i pri rođenju, te je njihova suputnica bila i božica rođenja Eileitija.
U nekim tradicijama Mojre su bile različito povezane ili poistovjećivane s drugim božicama: s Nemezis, s Ker kao božicom nasilne smrti, s Tanatosom kao samom smrti, s Erinijom kao božicom nesloge.
Rimljani su Mojre nazivali Fatum ili, češće, Parke. Pojedinačna latinska imena triju božica bila su Nona (Klota), Decima (Lahesa) i Morta (Atropa).
Također se pojavljuju u nekim verzijama rođenja Herakla, u trenucima dok Prometej stvara ljudski rod, spominju se u Odiseji i Ilijadi. Kada je Geja poslala svoju djecu titane da napadnu olimpske bogove, Mojre su hrabro sudjelovale u borbi protiv titana, poznatoj kao Gigantomahija.
Uloga Mojri
Mojre su pojedinačno bile podređene Zeusu i olimpskim bogovima, no koliko su bile moćne, govori nam to da kada bi u “apsolutnom” smislu predstavljale samu sudbinu, čak ni bogovi nisu imali snage da im se suprotstave.
Zanimljivo, slavljene su među ktonskim božanstvima smrti i podzemlja, ali i među besmrtnim božanstvima s Olimpa, možda zato što njihova uloga ne prestaje s našom smrću. Možda u tom ključu upućuju da je čovjekova sudbina osvijestiti vlastitu besmrtnost.
Ljudima su po rođenju davale priliku da kroz život steknu razna iskustva – neka koja će im potvrditi da su na pravom putu, a druga koja će ih nastojati vratiti na pravi put.
Pindar u svojim Odama (Olimpijska druga) o njima kaže:
Što se s pravdom učinilo,
ili nepravdom zbilo,
tome ni Vrijeme, otac svega,
kraj i trag izmijeniti ne može.
Sa sretnom kobi i zaborav se rađa.
Radost vedra svaki jad pobjednički gađa
I on gine,
Kad Suđenice na mig boga,
Veliku donese nam sreću.
……………………………………..Od smrtnika nitko sigurno ne zna
čas određeni smrti svoje,
niti kad ćemo, dane, sine sunca,
svježi u sreći umrijeti bez jada.
Struje života sad valove radosti,
a sad opet žalosti izmjenično uvijek gone.
Tako i Sudbina,
Što dobrom kobi kuće upravlja ove
uz blagoslov božji
i jade donosi.
U mijeni vremena
jad taj čudne nosi nam obnove…
Njima su, kao i bogovima, posvećivani kultovi i hramovi koje možemo pronaći u različitim dijelovima Grčke, posebno u južnoj Grčkoj, a tek ponešto u središnjoj. Važniji lokaliteti su u Korintu, u Sparti (Lakonija, gdje je posvećen oltar Mojrama), u Olimpiji, Arkadiji, Tebi, u Delfima i na otoku Krfu.
Filostrat ih spominje u knjizi Život Apolonija iz Tijane: Onaj kome je suđeno postati stolarom, postat će to čak i ako su mu ruke odrezane i onom kome su Mojre odredile da osvoji nagradu na Olimpijskim igrama, neće propustiti pobijediti čak i ako slomi nogu, i čovjek kojemu su Mojre odredile da bude izuzetan strijelac neće promašiti metu, čak i ako izgubi vid…
Mojre aktualiziraju dva važna pitanja. Postoji li sudbina ili postoji sloboda izbora? Prema ulozi Mojra, jedno ne isključuje drugo. Sudbina postoji, a ostvarujemo je vlastitom slobodom izbora. Ili kako Epikur piše: Sve što se događa, događa se po sudbini, ali ne i sve po unaprijed određenoj sudbini.
Autori: Ksenija Nikčević i Marta Mihičić
