Tako grčki filozof Platon naziva stanje sreće kada čovjek postigne unutarnji sklad.
Postati prijatelj sebi može izgledati kao čudan izraz, jer prijateljstvo obično tražimo u odnosu s drugim ljudima, ili nam može izgledati kao utješna dosjetka u trenucima kada smo razočarani u druge i mislimo da se možemo osloniti jedino na sebe. Općenito, veliki dio osobne sreće promatramo kroz usklađeni ili neusklađeni odnos s drugima. Odnos koji imamo sa sobom kao da nema jednaku važnost. On dolazi do izražaja tek kad se suočimo s nekim problemom, kada sami sebe iznenadimo, pozitivno ili negativno, nekom svojom reakcijom, odnosno kada shvatimo da naše ponašanje može odudarati od naše slike o sebi i kada nismo sigurni kako ćemo reagirati ako nas iznenada pogodi neka neželjena situacija. I tako se nastavljaju ukrug izmjenjivati sigurnost i nesigurnost u sebe i u druge, a sreća i sklad se pojavljuju i nestaju jer se okolnosti stalno mijenjaju…
Međutim, ono što može mučiti nas, današnje ljude, ne razlikuje se puno od problema i pitanja o kojima su pisali stari filozofi jer ljudska priroda ostaje u suštini ista, neovisno o vremenskoj udaljenosti. Uvijek su ljudi željeli ostvariti sklad, život u kojem se osjećaju sretni, bez obzira na vrijeme i običaje.
Iza Platonove formulacije postati prijatelj sebi nalazi se sustav učenja i metoda koje se mogu primijeniti. No, za to je, kako sam kaže, potrebno umijeće i vježba, dakle, znanje koje se praktično primjenjuje i usavršava.
Svi su stari grčki filozofi isticali važnost uspostavljanja odnosa sa sobom, koji počinje upoznavanjem sebe, kao preduvjetom za dobar život, odnosno za sreću. To je značilo upoznati svoje kvalitete, nedostatke i mogućnosti, podrazumijevalo je započeti unutarnji razgovor sa sobom. Upoznati sebe bila je na neki način formula za početak aktivnog odnosa prema sebi u kojem čovjek svjesno istražuje svoj unutarnji svijet, prepoznaje točke oslonca i uspostavlja unutarnju ljestvicu vrijednosti. Iz toga proizlazi umijeće vladanja sobom što podrazumijeva korištenje svojih sposobnosti na bolji način. Ovaj aktivan odnos sa sobom nastavlja se praktičnom primjenom tog znanja prema kojem čovjek oblikuje svoje načine izražavanja prema van.
Svakodnevni život je vježbanje i usavršavanje tog umijeća: čovjek pokušava ostvariti to što zna, ispravljati, poboljšavati sebe i izraziti ono najbolje u sebi. Tada je prirodna posljedica “dobar život i dobro djelovanje”, a to znači skladan odnos sa sobom i s drugima, sretan život. Stari filozofi nazivali su to umijećem življenja.
Svi su stari grčki filozofi isticali važnost uspostavljanja odnosa sa sobom, koji počinje upoznavanjem sebe, kao preduvjetom za dobar život, odnosno za sreću.
No, da bi čovjek mogao doći do toga, potrebni su mu sigurni kriteriji pomoću kojih će, poput dobrog pedagoga, moći sebe ispravno procijeniti i usmjeriti. Grčka filozofija ostavila nam je svoje spoznaje o ljudskoj prirodi, njenoj strukturi, slabostima i mogućnostima. U tekstovima mnogih filozofa možemo pronaći tumačenja o tome što je potrebno čovjeku da bi živio sretan i ispunjen život i kako to može ostvariti. Jedan od slavnih među njima, Platon, govori o tome, između ostalog, u svom djelu Država.
Što čovjek treba upoznati?
Ljudsko biće je cjelina sastavljena od različitih elemenata, a svaki element ima “svoj posao” u izražavanju čovjeka. Ako čovjek želi ostvariti sklad, tada treba upoznati kako funkcioniraju njegovi sastavni elementi. Svaki element može dobro ili loše izvršavati svoju ulogu, ovisno o tome u kakvom je stanju, koju kvalitetu izražava u svom funkcioniranju. To se jasno vidi na razini tijela. Platon daje jednostavan primjer za to:
Zar bi oči ikada svoj posao lijepo obavile, kad ne bi imale svoju vlastitu vrlinu nego mjesto vrline porok?
…Što ne, i uši će, lišene svoje vrline, zlo obavljati svoj posao?1
No, tjelesni elementi su lako vidljivi i lako je uočiti nedostatke u njihovom funkcioniranju. Puno je teže razabrati elemente unutarnjeg svijeta, a upravo su oni odgovorni za to kako će se čovjek osjećati i izražavati prema van. Zato, tvrde svi grčki filozofi, čovjek treba prvo upoznati vlastitu psyche, svoj psihički svijet, odnosno, treba upoznati svoju dušu. Platon opisuje njezinu ulogu i važnost:
– Hajde nakon toga ovo razmotri. Duša ima neki svoj posao koji ne može obavljati nikoji drugi organ, primjerice ovo: upravljati, vladati, savjetovati i sve slično; bismo li to čemu drugome dodijelili ili duši,
i rekli da je to njoj svojstveno?
– Ničemu drugome.
– Što ćemo pak reći za život? Da je posao duše?
– Da, sasvim sigurno.
– Što ne, tada ćemo reći da duša ima i nekakvu vrlinu?
– Da.
– Zar će onda ikada, Trazimaše, duša moći lijepo obavljati svoje poslove bez svoje vlastite vrline. Ili je
to nemoguće?
– To je nemoguće.
– Nužno dakle bez svoje vrline duša zlo vlada i upravlja, a s njom sve to dobro radi.
– Nužno.2
Duša ili psyche ima ulogu savjetnika i upravitelja u životu čovjeka. Svaka odluka i postupak proizlaze iz kvalitete ili vrline kojom savjetuje ili upravlja izražavanjem čovjeka, a posljedica toga je kvaliteta života, dobar život i osobna sreća.
– Što ne, priznali smo da je pravednost vrlina duše, a nepravednost porok.
– Ta priznali smo.
– Dakle će pravedna duša i pravedan čovjek dobro živjeti, a nepravedan zlo.
– Čini se prema tvom razlaganju.
– A koji dobro živi, blažen je i sretan, a koji ne živi tako, nije.
– Naravno.
– Pravednik je dakle sretan, a nepravednik nesretan.
– Neka bude.3
Duša ili psyche ima ulogu savjet-nika i upravitelja u životu čovjeka.
Pravednost je, dakle, vrlina duše kojom će ona dobro upravljati izražavanjem ljudskog bića, a posljedica vrline su dobar život i sreća. Međutim, ovu kvalitetu čovjek ne postiže spontano, samo zato što je želi ostvariti ili zato što je racionalno razumije i prihvaća. Pravednost je skladno stanje duše do kojeg čovjek dolazi vlastitim naporom, znanjem i vježbanjem, jednom riječju, umijećem uspostavljanja dobrog odnosa sa sobom.
Da bi to bilo moguće, potrebno je upoznati kako psyche ili duša funkcionira i Platon zato opisuje njezine dijelove ili sposobnosti.
Dijelovi ili sposobnosti duše
– … nazivamo onaj dio duše kojim ona misli razumnošću, a onaj dio kojim ljubi, gladuje, žeđa i za ostale se požude uzbuđuje, nerazumnošću i požudnošću, koja voli ići putem zadovoljenja i naslade.
– Dakle, te su nam dvije sposobnosti u duši određene, a sposobnost kojom smo srčani i gnjevni, je li treća, ili bi kojoj od one dvije bila srodna?
– Možda onoj drugoj, požudnosti.
– … kad tko misli da mu se krivo čini, zar ne kipi u njemu gnjev i ne žesti se i zar se ne bori za ono što mu se čini pravedno te usprkos gladovanju i suzdržavanju i sličnim trpljenjima, sve voljno podnoseći pobjeđuje i ne napušta boj za plemenite stvari prije nego ostvari svoj naum.
– Posve je nalik volja na to, što veliš…
– …mišljasmo da je ona nekakva požudnost, a sad velimo da nije nipošto, nego da se u oprekama duše prije bori na strani razuma.
– Svakako.
– … zar je tako i u duši treći dio ta srčanost, koja po prirodi pomaže razumnosti, ako se ne pokvari od lošeg obrazovanja?
– Svakako treći.4
Tri dijela duše trebaju biti među-sobno usklađena tako da svaki dio radi svoj posao kako bi duša stekla vrlinu pravednosti koja joj je neophodna za sretan život.
Tri dijela duše su njene različite sposobnosti izražavanja. Platon prvo uočava racionalni i iracionalni aspekt: dio duše kojim vlada razum i izražava se mislima, i dio kojim vladaju nagoni i izražava se porivima, nagonskim željama i strastima. Zato ih naziva razumski i požudni dio. Treći dio duše prima oba utjecaja i ima više načina izražavanja: to je … sposobnost kojom smo srčani i gnjevni, …sposobnost kojom se volja bori s požudama, …ali se u oprekama duše prije bori na strani razuma. Zato ga naziva srčanim dijelom, a određuje kao voljnu sposobnost duše da izabire način izražavanja pa tako i način čovjekova djelovanja.
Međutim, ova tri dijela duše trebaju biti međusobno usklađena tako da svaki dio radi svoj posao kako bi duša stekla vrlinu pravednosti koja joj je neophodna za sretan život. To znači da čovjek treba osvijestiti odnos između njihovih uloga i dati im pravo mjesto na ljestvici važnosti.
Odnos između dijelova duše
– Što ne, razumu pripada da vlada, budući da je mudar i brine se za cijelu dušu, a volji pripada da ga sluša i bude njegov saveznik.
– Svakako.
– I one će dvije (razumska i voljna sposobnost) tako obrazovane i uistinu za svoj posao naučene i odgojene, nadgledati požudnost, koja upravo najveći dio duše zaprema i koja je od prirode najnezasitnija. Na nju će one paziti, da ne bi zasićena takozvanim tjelesnim nasladama postala velika i jaka te prestala raditi svoj posao, pa pokušala zarobiti i zavladati onima, nad kojima joj, i sličnima po rodu, ne pripada vlast, i tako cijeli život svima preobrnula.
– Svakako.5
Dakle, razum treba vladati nagonima uz pomoć volje. U suprotnom, kada bi nagonski dio vladao razumom i voljom, čovjek bi bio prepušten vihorima iracionalnih poriva koji se pojavljuju i nestaju ovisno o trenutačnim raspoloženjima i vanjskim okolnostima. Tada čovjek ne bi imao unutarnji oslonac prema kojem bira svoje djelovanje. Tada bi odnosi s drugima ovisili o njegovim nagonima, a sam sebi bi često zadavao udarce jer se želje obično razlikuju od stvarnih potreba i mogućnosti. I tako bi vladavina požudnog dijela duše cijeli život svima preobrnula.
Sposobnosti duše stoga trebaju biti obrazovane i odgojene da bi stekle kvalitetu koja je potrebna za skladno funkcioniranje duše. Kada čovjek to shvati, za njega počinje nova etapa aktivnog odnosa sa sobom, a to je primjena znanja i vježbanje umijeća vladanja sobom. Pomoću znanja čovjek uspostavlja unutarnju ljestvicu vrijednosti. Nastoji razvijati u sebi one vrline pomoću kojih će svaki dio duše moći najbolje izvršavati svoju ulogu, odnosno svaka sposobnost duše će se izraziti na najbolji način.
Vrline svakog dijela duše: hrabrost, mudrost (razboritost), trijeznost (umjerenost)
– Dakle mislim, po tom dijelu duše svakoga pojedinca zovemo hrabrim, kad njegova volja i uz bol i uz ugodnost točno vrši ono što naloži razum, bilo strašno ili ne bilo.
– Točno.
– A mudrim po onom malenom dijelu koji u njemu vlada i nalaže; on znade također, što koristi njima trima samima, svakom pojedinačno i svima skupa.
– Svakako.
– A dalje, ne zovemo li trijeznim, kad su sva tri dijela u prijateljstvu i skladu, naime kad i vladar i oba podložnika složno daju vladu razumu i ne bune se protiv njega?6
Vježbajući volju, sva tri dijela duše mogu biti u prijateljstvu i skladu…
Razumskom dijelu duše potrebna je mudrost koja na temelju znanja donosi ispravne i korisne odluke. Voljnom dijelu duše potrebna je hrabrost kojom će čovjek, bez obzira na okolnosti, djelovati prema onome što je spoznao razumski dio njegove duše. Požudni dio duše najbolje će izvršiti svoju ulogu ako uspostavi vrlinu umjerenosti, trezven odnos između dvije krajnosti: prepuštanja nagonima i gušenja nagona. Obje su krajnosti neprirodne i štete duši. Umjerenost je, zato, dati nagonima pravo mjesto u hijerarhiji duše i njihovu veliku snagu staviti u službu razuma. Na tome se temelji umijeće uspostavljanja dobrog odnosa sa sobom.
No, kako to ostvariti u svakodnevnim životnim situacijama? Platon upućuje: svakodnevni život je vježbanje i usavršavanje tog umijeća: ono što razumski dio duše zna i prihvaća, volja duše pokušava primijeniti u trenucima kad je čovjek sam sa sobom ili s drugima, kada se odmara ili radi. Svaki pokušaj je vježbanje volje da bi čovjek uspio izraziti ono najbolje u sebi. Tako volja postaje saveznik onome što duša dobro zna, ali nema uvijek snage to i sprovesti.
Vježbajući volju, sva tri dijela duše mogu biti u prijateljstvu i skladu, čovjek usvaja novu kvalitetu u djelovanju, a Platon daje primjer:
Pravednost
– …da li se čini da bi takav čovjek pronevjerio zlato ili srebro, koje je primio u ostavu?
– …na njega ne bi pala sumnja radi krađe crkvene ili obične, te izdajstva bilo prijatelja, bilo cijele države?
– …I nikako ne bi bio nepouzdan ni u zakletvama ni u ostalim obećanjima?
– …Činiti preljube, odnemarivati roditelje, ne štovati bogove dolikuje svakome drugome prije nego takvu čovjeku?
– Zaista svakome.
– Što ne, tomu je svemu uzrok to, što u njega svaki dio radi svoje, i u vladanju i u slušanju.
– Zaista to i ništa drugo.
Dakle još neko tumačenje tražiš za pravednost? Ona je ta moć, koja stvara takve muževe i države.
– Zaista ne tražim.7
Prijateljstvo sa sobom omogućuje dakle sva druga prijateljstva:
s drugima, s poslom koji radimo, s trenutkom u kojem se upravo nalazimo.
Usklađenost sa sobom donosi pravednost, “dobar život i dobro djelovanje”, ali, upozorava Platon, ovaj proces počinje iznutra:
– A uistinu, kako se čini, pravednost bješe nešto takvo, ali ne u izvanjskom obavljanju svojih poslova, nego u unutrašnjemu, naime, da se doista baviš sobom i svojim poslovima, da ne dopustiš svakome dijelu u sebi baviti se tuđim, a ni to, da sposobnosti duše vrše različite poslove, nego da doista svoje lijepo urediš i postaneš vladar sam sebi, središ se i prijatelj postaneš sam sebi…8
Ovaj aktivan odnos sličan je traženju skladnih tonova među različitim unutarnjim glasovima koji izvana rezultiraju skladom u svemu što čovjek radi:
…i uskladiš tri sposobnosti, upravo kao tri sklada najvišega i najnižega i srednjega glasa, i ako je drugo što među time, da to svežeš i tako od mnoštva jedno postane, trijezno i skladno; pa onda da tako radiš svoj posao, bilo to privređivanja blaga, ili njega tjelesna, ili kakav državni posao, ili posebnički posao. U svemu tome da onaj rad držiš pravednim i lijepim koji takvo stanje čuva i stvara, a mudrošću ono znanje, koje takav rad nadgleda…9
Prijateljstvo sa sobom omogućuje dakle sva druga prijateljstva: s drugima, s poslom koji radimo, s trenutkom u kojem se upravo nalazimo. Ovo stanje ne dolazi samo po sebi i nije statično. Ono je rezultat svjesnog nastojanja i odnosa koji čovjek gradi, usavršava i čuva. U sebi iznutra i izvana. Poruka starog Filozofa čini se i danas jednako aktualna.
1 Država, 1. knjiga, 353c
2 Država, 1. knjiga, 353de
3 Država, 1. knjiga, 353-354e
4 Država, 4. knjiga, 439de, 440de, 441
5 Država, 4. knjiga, 441e, 442b
6 Država, 4. knjiga, 442cd
7 Država, 4. knjiga, 443b
8 Država, 4. knjiga, 443d
9 Država, 4. knjiga, 443de
Autor: Ana Jončić
