Stare kulture Južne Amerike

O starim kulturama Amerike ne znamo mnogo, a da bismo stekli potpuniju predodžbu, trebamo sagledati kakvo je naše znanje i odakle ono potječe. Poznato je da su Europljani otkrili Ameriku tek prije nekoliko stoljeća, zbog čega je o starim kulturama prikupljeno vrlo malo podataka.

U jedinstvenom povijesnom trenutku Europa se susrela s ruševinama civilizacija kakve dotada nije vidjela, potpuno drugačijim od tadašnjeg poimanja civilizacije. Dat ćemo primjer: danas govorimo o crnoj ili afričkoj umjetnosti, ali u viktorijansko doba ona se nije smatrala umjetnošću, pa čak ni zanatom. Zbog toga su svjedočanstva koja možemo prikupiti o prvom kontaktu Europljana s američkim kulturama veoma oskudna, nepotpuna i sagledavaju stvari samo iz jednog kuta. Nama najpoznatije Carstvo Inka, primjerice, zapravo se pogrešno naziva carstvom, jer ono nikada nije bilo savez političkog tipa, nego završna sinteza niza kultura velike stvaralačke snage.

Carstvo Inka možemo donekle usporediti s ogromnim i moćnim Rimskim Carstvom koje je prenijelo baštinu niza starih kultura sve do naših dana. Ono, međutim, nije posjedovalo kreativnost u umjetnosti i filozofiji kakvu su posjedovala manja središta poput Grčke, a čiju je kulturu preuzelo i širilo.

Na neki način, mi još uvijek imamo predrasude da je Amerika “novi kontinent”, no otkrića iz posljednjeg stoljeća upućuju na to da na američkom kontinentu nema ničeg “novog”. Naime, u Americi su se razvile kulture i civilizacije koje se po starosti mogu mjeriti s mnogim europskim, afričkim ili azijskim. No, čini se da je čak i službena kronologija na neki način sputana ovim kompleksom mladosti Amerike. Koliko god to čudno bilo, postoje naprimjer autori koji tvrde da je carstvo Inka trajalo samo devedeset osam godina. Nevjerojatno je kako se specijalizacijom u nekoj znanosti gubi nešto što se, barem s filozofskog stajališta, smatra temeljnim, a to je osjećaj za stvarnost.

Ponekad se drevnim narodima pripisuje sklonost opsesivnoj gradnji i rušenju izgrađenog. Time se objašnjavaju arheološki slojevi koji ponekad sadrže niz različitih formi i umjetničkih stilova, no njihova se starost reducira na svega nekoliko stoljeća. Nova otkrića to poriču i pokazuju da su američke kulture vrlo stare.

Pitanje koje trebamo prvo postaviti jest: kako je nastanjena Amerika? Tu se ponovno javlja psihološki činitelj jer gotovo nitko ne smatra da je čovjek na američkom kontinentu autohton niti da njegova prisutnost ondje potječe iz davnih vremena. Površno su se tako prihvaćale razne teorije, primjerice ona prema kojoj su Azijati prešli preko Beringova prolaza i nastanili cijelu Ameriku sve do Patagonije, ili da su ljudi iz Polinezije na splavima doplovili do Amerike. Neke teorije tvrde da je dokazano kako se iz Afrike u Ameriku moglo stići barkom od papirusa uz pomoć morskih struja. No, da smo tu istu barku od papirusa stavili u Golfsku struju, ona bi s meksičke obale stigla do Engleske. Znači li to da su drevni Meksikanci nastanili Englesku? Mi, naravno, ne mislimo tako, no i to je moguće, baš kao i bilo što drugo.

Još uvijek imamo predrasude da je Amerika “novi kontinent”, no otkrića iz posljednjeg stoljeća upućuju na to da na američkom kontinentu nema ničeg “novog”.

Najstarije američke civilizacije još se svrstavaju u vrlo uske kronološke okvire. Ponekad se u svrhu proučavanja prvobitnih stanovnika Amerike pribjegava proučavanju današnjih plemena koja su na primitivnom stupnju razvoja. No, ovakav pristup ima nedostatak jer do sada ni kod jednog takvog plemena nije otkriven evolutivni razvoj. Štoviše, temeljitija etnološka istraživanja pokazuju da su sva plemena koja nazivamo primitivnima u prošlosti bila na višem stupnju razvoja nego što su danas. Naprimjer, polinezijska plemena znala su da je Zemlja okrugla, do čega je Europa došla tek u 15. stoljeću. Kada bi ih pitali kakva je Zemlja na kojoj žive, načinili bi kuglice od blata i govorili da je Zemlja kao kuglica od blata i da su zvijezde na nebu mnoge druge kuglice koje kruže. Kada su ih pitali odakle im to znanje, odgovarali su: “Tako su nas učili naši preci.” I u Amazoniji žive plemena na niskom stupnju razvoja, tehnička dostignuća su im nepoznata, ne nose odjeću, nemaju lijekove, no posjeduju neka uistinu zapanjujuća znanja o nazovimo to “znanstvenim” temama, poput znanja o prethistorijskim životinjama. Neki od njih crtali su veliku mačku s vrlo kratkim repom i velikim zakrivljenim očnjacima koju danas prepoznajemo kao sabljozubu mačku¹. Možemo se zapitati je li sabljozuba mačka mogla preživjeti u Americi sve do prije nekoliko stoljeća ili ti ljudi doista čuvaju predaju iz mnogih ranijih tisućljeća od civilizacija koje su bile u doticaju s ovim životinjama.

Na poluotoku Yucatan jedan od prikaza boga Kukulcana, boga vjetra, jedne od manifestacija boga Quetzalcoatla, ima masku sa slonovskom surlom. Poznato je da na ovom području već trideset tisuća godina nema slonova. Ipak, usmene predaje urođenika s tog područja govore da su vidjeli ovu životinju i vjerovali da je to bog vjetra jer mu je iz surle puhao jak vjetar. Netko tko nikad nije vidio slona, teško ga može zamisliti. I tako se ponovno nalazimo pred pitanjem koje predstavlja izazov našem zdravom razumu: što ako su ovi ljudi mnogo stariji nego što mislimo?

Postoji niz geoloških formacija koje su opstale sve donedavno. U Peruu sam posjetio arhiv Nacionalnog muzeja arheologije, antropologije i povijesti, koji posjeduje zadivljujući broj od devedeset tisuća posuda iz kulture Nazca. Vidio sam posudu koja ni po čemu nije bila posebna, ali je pomnije promatranje otkrilo nešto stvarno zapanjujuće: na toj posudi bila je naslikana ljama sa samo tri prsta. Ljama s tri prsta izumrla je u Americi prije više od deset tisuća godina, što nas ponovno dovodi do ključnog pitanja: koliko je stara civilizacija Nazca? Znači li to da su neke životinjske vrste preživjele sve donedavno? Sve to unosi pomutnju u naše poimanje starosti američkih kultura i pokazuje da je naše znanje o drevnim kulturama još uvijek u povojima.

Postoji također kultura Tiahuanaco koja je zajedno sa svojim ograncima kasnije nazvana kultura Huari. Bio sam u Tiahuanacu, na čuvenih Sedam stepenica i Vratima Sunca palače Kalasasaya. Otkrića su pokazala da je Tiahuanaco bio luka na jezeru Titicaca. No, nevjerojatno je da je jezero Titicaca sada udaljeno pedeset kilometara od ove luke. Istraživač Arthur Posnansky izračunao je da je za nastanak tolike udaljenosti između luke i obale potrebno četrnaest tisuća godina. Jezero Titicaca nastalo je izdizanjem Anda i ostatak je nekadašnjeg mora, a zbog isparavanja se sve više smanjuje. Na temelju današnje veličine jezera i uzimajući u obzir klimatske promjene i tempo isušivanja, može se procijeniti kada se Tiahuanaco nalazio na obali jezera. Izračuni potvrđuju tvrdnju Posnanskog da je bilo potrebno više od četrnaest tisuća godina da se voda toliko povuče od luke. No, ideja o postojanju civilizacija u Americi prije četrnaest tisuća godina nije popularna; jedna od teorija je ovu udaljenost objašnjavala postojanjem napukline na dnu jezera zbog koje se voda tako brzo gubila. Ta napuklina nije pronađena, o njoj ne postoje ni geološki ni arheološki dokazi, ali ona predstavlja psihološku potrebu onih koji ne mogu prihvatiti postojanje jedne tako stare civilizacije. Ako bismo je prihvatili, morali bismo preispitati sva naša stajališta, naše viđenje svijeta, a to nije lako.

Poznato je da se i nakon što je utvrđena sferičnost Zemlje još stotinjak sljedećih godina nastavilo raspravljati o tome je li Zemlja okrugla. Isto tako, kada se prije gotovo dva stoljeća pojavila teorija o evoluciji vrsta, bila je odbačena. Iako se veći dio teorije evolucije ne može primijeniti na ljudski rod, znanstvenici nam danas uporno dokazuju da potječemo od famoznog Australopithecusa, Homo erectusa itd. Iza latinskih izraza i velikih rasprava stoje samo puke teorije jer o tome, zapravo, još uvijek ne znamo ništa. Jedan od filozofskih problema je neznanje o tome odakle dolazimo i kamo idemo.

U Tiahuanacu, na poznatih Sedam stepenica, nalazi se jedan od najvećih kamenih blokova u Latinskoj Americi, težak dvjesto tona, koji je dopremljen iz kamenoloma udaljenog više od pedeset kilometara. Pomoću teodolita proučavali smo zidove Kalasasaye i pokazalo se da zid koji je dug više od sto metara odstupa od zadanog smjera manje od dva centimetra. Oni koji se razumiju u tehniku i arhitekturu znaju da je to preciznost koju građevine našeg doba uglavnom nemaju. Danas možemo pomoću optičkih pomagala i teodolita registrirati ovo odstupanje. Tko su onda bili graditelji Tiahuanaca?

Istraživanja ruskih znanstvenika na takozvanim Vratima Sunca u Tiahuanacu (za koja ne znamo ni jesu li doista bila vrata s obzirom da se u kronikama osvajača nigdje ne spominju – vjerojatnije je da se radi o nekoj unutarnjoj konstrukciji koja je nakon razaranja ostala u tom obliku) pokazala su povezanost ovih Vrata s kalendarom i astronomskim promatranjima Venere. To je pokrenulo niz rasprava i teorija, poput one da bi to moglo biti sjećanje na astronaute s Venere. Ne poričem, ali ne mogu ni potvrditi teoriju o astronautima s Venere. Kao prvo, zato što nemamo dokaze. Kao drugo, zato što su onda morali doći na mnoga mjesta na Zemlji jer crteže Venere u kalendarskim sustavima ne nalazimo samo u Americi, nego i u Egiptu.

U Egiptu je postojao složeni kalendar koji su koristili svećenici, a nazivao se Sotički kalendar. Nije bio povezan samo s Venerom, nego i sa zvijezdom Sirius (Sothis) te odatle naziv ‘sotički’. Naime, u drevnom su Egiptu zvijezdu Sirius nazivali Zvijezda ili Sothis. Na isti se način kod meksičkih naroda bog Quetzal­coatl (“Pernata Zmija”) povezivao s Venerom, s njenim ciklusima kao i sa zvijezdom Sirius.

Drevni Egipat i drevna Amerika dva su najstarija kulturna žarišta iz kojih je proistekao čitav niz doista važnih, ali slabo poznatih civilizacija. Pronađena je njihova keramika, ali ne poznajemo ni njihovu religiju niti način razmišljanja. A kada ne poznajemo nečiju religiju i način mišljenja, mi praktički ne znamo ništa. Poznajemo vanjski aspekt, ali ne poznajemo unutarnji svijet.

Na posudama kulture Nazca, koja je svoj vrhunac imala od 5. do 7. stoljeća, prikazan je neobični bog s tijelom stonoge, mačjom glavom i medvjeđom njuškom, a uokolo se kao žrtvene ponude nalaze odsječene glave. Prema tradiciji Inka koju su prenijeli Španjol­ci, to je bog vjetra ili sam vjetar. Ali, kakav vjetar? Nemojmo misliti da je na tim velikim ceremonijalnim posudama prikazan fizički vjetar, jer bi to bilo isto kao da mislimo da je u hebrejskoj Kabali Nefesh fizički vjetar ili da je u kršćanstvu golubica Duha Svetog stvarna golubica od perja i kostiju. Ovdje je vjetar vrijeme, sličnog značenja kao mitska zmija koja sama sebi grize rep, vjetar koji transformira, od kojeg sve postaje. Vjerojatno je upravo taj vjetar prikazan na keramici Nazca.

Za narod Mochica svojstveno je da njihova keramika ne prikazuje samo zdrava nego i deformirana ljudska tijela; posjedovali su studije bolesti, deformacija lica i lubanje.

Narod Chimu, koji je prethodio Inkama, izrađivao je keramičke posude s ručkama i dvama kljunovima koji su bili mali akustični sustavi. Proizvodili su zvuk nalik ptičjem pjevu, što znači da su vladali akustikom, fizikom i hidraulikom.
Veliko je pitanje jesu li ove stare američke kulture posjedovale pismo. U nekom su ga obliku morale imati, jer skoro je nepojmljivo da tako velike civilizacije nisu komunicirale pismom. Budući da nemamo materijal na osnovu kojeg bismo mogli izvršiti usporedbu, ne možemo ni naslutiti kakvo je ono bilo. Sjetimo se da su egipatske papiruse stoljećima smatrali samo običnim dekorativnim crtežima.

U Chan Chanu, glavnom gradu naroda Chimu koji je uništen za vladavine Pachacuteca u 15. stoljeću, nalaze se zidovi od plave gline koji obiluju simboli­ma, hijeroglifima. Njihovo nam je značenje nejasno. Na keramičkim posudama nalaze se različiti prikazi bogova kao i različite boje i položaji graha što možda predstavlja neki oblik pisma. Naše shvaćanje pisanog jezika temelji se na našem abecednom pismu u kojem se određeni znak može identificirati čestinom ponavljanja; naprimjer, znamo da se u španjolskom jeziku najčešće javlja slovo “e”. Ovaj princip vrijedi za alfabetski sustav, no u nekom slogovnom sustavu puno ga je teže primijeniti, a još teže u sustavu koji pripada hijeroglifskoj skupini – kao što su hijeroglifi IV. ili V. dinastije u Egiptu; to je pak potpuno nemoguće ukoliko ne postoji osnova za usporedbu s nečim što poznajemo.

Drevni Egipat i drevna Amerika dva su najstarija kulturna žarišta iz kojih je proistekao čitav niz doista važnih, ali slabo poznatih civilizacija.

Svi stari narodi bili su na neki način povezani, no mi smo skloni naglašavati razlike, primjerice, između meksičkih umjetničkih oblika i umjetničkih oblika starog Perua, dok se brojne sličnosti zanemaruju. Iako je između sjevernog Ekvadora i poluotoka Yucatan postojala ogromna udaljenost, moguće je da su postojale veze između ovih naroda. Ako su Inke mogle putovati od Ekvadora do Čilea, ne postoji razlog zbog kojeg ne bi mogli i od Ekvadora do Yucatana. Premda je to sigurno bilo teže, jer nije bilo puteva, ipak znamo da su Inke prelazili i područja bez puteva.

Proučavanje sličnosti između kultura meksičkih naroda i kultura naroda Inka pokazat će nam njihovu moguću povezanost. Ovo proučavanje važno je ne samo s povijesnog stajališta, nego i filozofskog i humanističkog. Ono nam na vjerodostojan način može pokazati zajedničku prošlost drevnih kultura, ili barem blisku povezanost, kao i to da teološki elementi i religije starih naroda nisu bile praznovjerja temeljena na obožavanju munja i oblaka, nego istinska i stvarna vjera.

U Chavinu nalazimo “uzidane glave”, odnosno kamene glave umetnute u zidove hrama. Pronašao ih je Tello, ali je nažalost većina izgubljena u poplavi. Prikazi jaguara imaju obilježja ptice s kandžama poput sokolovih, što je na neki način utjecaj naroda Mochica; na glavi ima jaguarove očnjake, a po tijelu krugove koji vjerojatno predstavljaju zvijezde. Svi jaguari koji se nalaze duž zida Kružnog hrama samo su naizgled jednaki. Kamenje hrama je različite tvrdoće i boja koje se izmjenjuju u određenom ritmu. Reljefi u Chavinu nisu urezani duboko u kamen kao egipatski, nego su plitki tek nekoliko milimetara pa se mogu vidjeti samo kad svjetlost pada pod određenim kutom. Iznad jednog od labirinata nalazi se takozvana “keramika za žrtvene darove”. Analizom se utvrdilo da su sve ove građevine starije od 1500. g. pr. Kr. Čini se da su vjernici u određenim prigodama hodali ovim prolazima i donosili keramiku, te su je, kao čin vjere, razbijali o zid. Zahvaljujući tome bilo je moguće rekonstruirati dio te keramike. Zagonetku predstavlja jedna prekrasna ocakljena keramička posuda, jer je za ocakljivanje potrebna temperatura viša od 1200°C, a ona se ne postiže sagorijevanjem suhog ljaminog izmeta – kako tvrde neki – nego je potrebna peć sa snažnom strujom zraka. Osim toga, u Chavinu nije pronađen nikakav metal, a ovu je glazuru teško proizvesti bez metala od kojeg bi se sastavili ili pokrenuli mjehovi.

Stela Lanzón iz Chavína, koja prikazuje jednu vrstu svećenika, ugrađena je između krova i poda, što predstavlja još jednu zagonetku jer je za njeno postavljanje bilo potrebno pomaknuti golemu količinu stijena. Neki su mislili da su je mogli donijeti kroz labirint, ali mjerenje stele i hodnika labirinta pokazalo je da je to nemoguće. Možda su bušili planine iznad tog mjesta i zatim ih izravnali i ponovno zatvorili? To se još uvijek istražuje. Stela je smještena u prostoriji koja ima oblik križa, odnosno, na raskrižju puteva, a da bi se moglo proći kroz to raskrižje, trebalo mu je prići na poseban način jer između stele i zidova ima vrlo malo prostora.

Narod kulture Chimu izrađivao je posude kero² i srebrne pehare bez šavova. Udarajući vješto po drvenom kalupu, izrađivali su posude iz jednog komada u obliku složenih simboličkih likova. Prema onome što znamo, nisu poznavali željezo.

Priča se da je Inka nosio kapu od kože šišmiša, a osim toga vješto je obrađivao perje. Starosjedioci još uvijek uporno tvrde da su Inke mogli omekšati kamenje i da su tako podigli sve velike građevine, odnosno da su mogli smanjiti težinu kamenja, odnijeti ga i ponovno mu vratiti istu težinu na drugom mjestu.

Proučavani su mnogi ljudski ostaci u Americi, počevši od “čovjeka iz Lagoa Santa”, sve do onih u Peruu i Meksiku, a stari su između 30 000 i 50 000 godina. Problem je što u Americi nije otkriven sustav ili tip paleolitske kulture sličan europskoj; ono što se može naći pripada otprilike mezolitiku. Treba imati na umu da su, osobito u Latinskoj Americi, ekonomska sredstva za istraživanja vrlo oskudna; većina dužnosti znanstvenika političke je naravi. U Chavinu smo, naprimjer, gdje svako malo dođe do poplave koja odnese sve što je iskopano, radili s dvjesto ljudi s pijukom i lopatom te pomoću jednog starog traktora koji skoro nikada nije bio ispravan. A kad bismo naišli na kakav zid, nismo ga imali čime poduprijeti³.

Crteži iz Nazca – najvećim dijelom zoomorfnih oblika – ne vide se samo iz zraka, već se izvanredno vide s Obalnih Kordiljera.

Na području Meksika Maye su imali dekadski sustav, što znači da su poznavali nulu čiji je hijeroglif bio otvorena školjka. U Americi se dekadski sustav koristio mnogo prije nego u Europi.

Čak i danas, kada raspolažemo naprednom tehnologijom, stare kulture Amerike za nas su zagonetka. Ovim prikazom želimo potaknuti svakoga da, poput istraživača, zakorači u njihov svijet i učini taj misterij barem malo bližim i razumljivijim.

Mi, ljudska bića, okruženi smo misterijem: misterijem prirode, misterijem materije, misterijem Boga. Tragovi prošlosti ključevi su koji nam otvaraju vrata tog misterija. Poistovjetimo se s njim i pronađimo odgovore.

¹ Izumrla mačka iz potporodice Machairodontinae.
² Kero (također qiru ili quero) je ceremonijalna posuda koja je služila kao čaša.
³ Članak se temelji na predavanju održanom 80-tih godina prošlog stoljeća.

Autor: Jorge Angel Livraga Rizzi
Sa španjolskog prevele: Nives Lozar i Anita Jurišić